- Hm,yeeess - poce svoju pricu Lickme-Eatme - ja mogu da vratim duše slavnih blogera koji su vec odavno mrtvi na iskrici.
Bila je malo pijana od sexporuka, jer da nije, vjerojatno joj ne bi palo na pamet da kaže nešto slicno. Naravno, bilo je i razumljivo da se malo više razgoliti na Roun Robin kod VirtualGejshe.
styx, mlada profa hebrejskog jezika, popravi cvike, koje su joj spale na vrh nosa i osvrne se, da vidi ne prisluškuje li netko njihov razgovor.
- Zaista, lickme?
- Mislim upravo to što sam rekla. I ne samo da mogu ovamo da vratim duh, vec i blogove i i slike i tijela istih.
- Ne bih rekla da je to moguce - primjeti styx nevoljko.
- Zašto ne? Jednostavna stvar vremenskog prenosa.
- Misliš putovanje kroz vrijeme? Ali, to je... pa... nemoguce.
- Ne, ako znaš kako.
- Pa, kako, lickme-eatme?
- Misliš da cu ti stvarno reci? - upita lickme, ozbiljna, promuklim glasom. Nejasnim pogledom tražila je još koju cigaretu i pice, ali ne pronadje ništa. - Dovela sam njih nekoliko. habucibe, Pike_Ts, Medodebeli, berezinmatok, zelenaruka, VandaVampirica, reinkarnirani, Twirl..L-S-D
- Zar im se ovdje nije svidjelo? Verujem da su bili zapanjeni našom modernom premium iskricom - upade styx. Razgovor je poceo sve više da je zabavlja.
- Naravno da su bili. I to koliko. Posebno Twirl. Mislila sam da ce poludjeti od radosti, kad mu objasnim nešto malo od svega toga na svom jadnom, nabubanom hrvatskom jeziku, ali ne...
- Nešto nije bilo u redu?
- Pitanje razlicitih kultura. Nikako nisu mogli da se priviknu na naš nacin virtualnog života. Postajali su strašno usamljeni i zaplašeni. I tako sam pokušala Twirl-a.
- Šta! - povice styx. Ovo je vec bilo bliže njezinom podrucju.
- Ne vici, curo draga, ne vici - nastavi lickme. - To je znak lošeg ponašanja.
- Jesi li rekla da ste dovela ovamo twirla ?
- Jesam. Trebao mi je covjek univerzalnog duha, neko ko dovoljno poznaje ljude, neko sposoban da živi sa njima, vjekovima daleko od sopstvenog vremena. Twirl je bio taj covjek. Eto, imam ovde njegov potpis. Kao uspomenu, znaš.
- tebi? - upita styx izbuljenih ociju.
- Tocno ovdje - lickme nespretno prepipa džepove na hlacama. - Ah, evo ga ovdje.
Mali komad nekakvog kartona nadje se u profesoricinim rukama. Na jednoj strani je pisalo „Twirl i boce, veletrgovina odreda za cistocu“. Na drugoj strani bilo je napisano, razvucenim rukopisom „Twirl djecak sa šibicama“.
Divlja slutnja ispuni styx.
- Kako je izgledao? - upita brzo.
- Nije licio na svoje slike u profilu. Lijep, zgodan, visok. Govorio je pomalo starozagorskim naglaskom. Naravno, ucinila sam sve što je bilo u mojoj moci da ga zadovoljim našim vremenom. Rekla sam mu da imamo visoko mišljenje o njegovim prirucnicima za preživljavanje i da ih još postavljamo kako na blogove tako i na TV daske. U stvari, rekla sam mu kako se o njegovim knjigama postanka govori kao o najvecim ostvarenjima hrvatske literature, možda cak i svjetske.
- Dobro. Dobro - prekide je styx bez daha.
- Rekla sam mu da su napisane citave biblioteke komentara o njegovim tekstovima. Naravno, želio je da vidi nešto od toga, tako da sam mu donijela na uvid sve CD sto imam.
- I?
- Oh, bio je ocaran. Naravno, imao je problema s našim idiomima i pozivanjem na dogadaje koji su se desili prije 2003. godine, ali sam mu pomogla, tako da je sve razumio. Jadan momak! Mislim da ni u snu nije ocekivao tako nešto, takav odnos prema sebi. Stalno je govorio: „Boce su milostive! Šta sve može da se iscijedi iz boca u pet vjekova? Može da se iscijedi, cini mi se, prava poplava iz malo mokrih rijeci !“
- On to nikada ne bi rekao!
- Zašto ne? Pisao je svoje blogove što je mogao brže, davao je mnogo važnosti terminima. Napisao je „kako prepoznati ženu“ za manje od sedam mjeseci. Osnova je vec od ranije bila poznata i on ju je samo izgladio.
- To je sve što naprave ogledalu za teleskop. Izglade ga - ogorceno doda profesorica hebrejskog citirajuci Asimova.
Lickme napravi pokret pun prezira. Spazila je još neispijen koktel u baru, nekoliko koraka od mjesta gdje su sjedili. Ustane i donese ga.
- Rekla sam besmrtnom bardu da držimo cak i kurseve o njemu na raznim portalima cak i univerzitetima.
- Ja držim jedan.
- Znam. Ubacila sam ga na tvoj dodatni vecernji kurs. Nikada nisam vidjela covjeka toliko znatiželjnog da sazna šta ce potomci misliti o njemu. Zaista se trudio.
- Ubacila si Twirla na moj kurs? - mumljala je styx. Cak i kao fantazija jedne ženske pijanice, ta ju je misao potresla. I, da li je to bila fantazija pripite lickme? Pocela je da se sjeca zelenog ružnog covjeka inteligentnog nacina govora...
- Ne pod njegovim pravim imenom, naravno - nastavi lickme. - Nije više važno šta je sve pretrpio. Bila je to greška, to je sve. Velika greška. Jadan momak - otpila je iz caše i zaklimala glavom.
- Zašto je to bila greška? Šta se dogodilo?
- Morala sam da ga vratim u 2003. godinu. Lickme prezrivo zareža. - Koliko poniženja može covjek da izdrži, šta misliš?
- O kakvom poniženju govoriš?
Lickme sasu koktel.
- No, ti jadna budalo, obrisala si mu sve komentare na blogu.
------------------------------
Dan kasnije, cijeli je svijet saznao sadržaj RR Virtualgejshe. Gramaticki besprijekorna, logicki jasna, kratka, bila je ponovljena više puta na nekoliko svjetskih jezika:
„Vaši signali nepotrebni. Znamo za vas, ali još niste zreli za kontakt. Šutite i razvijajte se.“
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=3840&log=336453
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=15277&log=345548
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=6097&log=85800
srijeda, 19. listopada 2011.
nedjelja, 1. svibnja 2011.
I Istok i Zapad
Na Istoku, sluzbenici rade od sedam do tri.
Na Zapadu, od devet do pet.
Sluzbenicki Istok se budi u pola sest.
Cinovnicki Zapad u sedam.
Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro, psujuci posao, drzavu,
zivot, sudbinu.
Istok je poluobrijan. To je zbog toga sto se brijao sinoc, da bi ujutro
mogao duze spavati.
Glatko izbrijani Zapad vozi se sutke metroom.
Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu.
Zapad cita novine. Potpuna tisina. Niko ni sa kim ne razgovara.
Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa
zelenim ocima izmedju tri autobusne stanice.
Naravno, on stize u pola osam na posao i kaze ljutito sefu: Sto je? Pa
nismo, valjda, na Zapadu?
Zapad pocinje raditi u devet.
U to vrijeme Istok vec polako pocinje dolaziti sebi.
Popio je tri kave i procitao u novinama sto se dogadja na Zapadu. Do pola
deset, Istok razgovara o tome sto je sinoc bilo na televiziji.
Zapad vec uveliko radi. On ne moze prepricati sto se sve dogadjalo na
dvadeset i sedam televizijskih kanala, jer niko nije gledao isti program.
U pola jedanaest, Istok koji je imao dva sata
prednosti pred Zapadom, odlazi na zasluzeni dorucak, koji se placa
bonovima. Kao da je cijelo jutro kopao, on doruckuje gulase, pljeskavice,
bureke, tripice, grah, janjetinu s kupusom i ostala laksa jela.
Poslije zvace cackalicu i popije tri pive, odlikovane na svjetskoj
izlozbi.
Zapad ima pauzu za rucak izmedju dvanaest i jedan sat. On stojeci pojede
sendvic s hladnom piletinom (bijelo meso) i popije 7 UP. Zatim se vrati
na posao. U hodniku ureda popio je prvu instant-kavu iz kartonske case.
Istok vec ima prednost od tri pive i dva vinjaka.
Usput, cuo je za neku rasprodaju, pa je skoknuo vidjeti o cemu se radi i
vratio se poslije dva sata u kancelariju.
Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu, kad se ne
radi. Odlucivat ce se o mogucem strajku.
Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polovicu, koju ce strpati
u zamrzivac. Okrvavljeno odijelo odnio je na kemijsko ciscenje.
U tri po podne Istok se vraca kuci. Prije toga
svraca na jos jedno pivo.
Zapad i dalje radi.
Istok ruca. Obitelj ide na prstima, jer se tata
premorio na poslu.
Zapad i dalje radi.
Istok je prilegao na divan i uskoro hrce, posto je prethodno novinama
prekrio lice. Bude ga u 17h30 da gleda televizijski dnevnik. Istok ima
tisucu primjedbi na ekonomsku situaciju.
Zapad i dalje radi.
Posto je odgledao vijesti, Istok se baca na laksu veseru: kuhana svinjska
koljenica sa hrenom i crnjak od tasta sa sela.
Sest sati: Zapad se vraca kuci. Nema snage citati novine u podzemnoj
zeljeznici.
Zapad je iscijedio sve iz Zapada.
Istok je svjeziji navecer, nego ujutro!
On vec igra karte s kumovima i otvara trecu bocu crnjaka.
Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine s nogu i pije viski da dodje sebi.
Baca se u fotelju i gleda treperave televizijske
slike ne shvacajuci, uopce, sadrzaj.
Pita se, ima li zivot bilo kakvog smisla?
Kuda sve to vodi? Zatim bezvoljno vecera: blijeda atlantska riba bez ukusa
i kuhano povrce. Casa bijelog vina.
U tom trenutku, Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka.
Zapad odlazi rano na spavanje. Sutra je radni dan.
Zapad ce zivjeti samo preko vikenda.
Od petka u pet po podne, do nedelje navecer.
Istoku je svaki dan praznik.
Ne bih zivio na Zapadu, kaze zeni, da mi daju milijun dnevno!
Zapad uzima pilulu za spavanje.
Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada.
Zapad odobrava kredite, da bi zivio od kamata s Istoka.
I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojama.
Na Zapadu, od devet do pet.
Sluzbenicki Istok se budi u pola sest.
Cinovnicki Zapad u sedam.
Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro, psujuci posao, drzavu,
zivot, sudbinu.
Istok je poluobrijan. To je zbog toga sto se brijao sinoc, da bi ujutro
mogao duze spavati.
Glatko izbrijani Zapad vozi se sutke metroom.
Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu.
Zapad cita novine. Potpuna tisina. Niko ni sa kim ne razgovara.
Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa
zelenim ocima izmedju tri autobusne stanice.
Naravno, on stize u pola osam na posao i kaze ljutito sefu: Sto je? Pa
nismo, valjda, na Zapadu?
Zapad pocinje raditi u devet.
U to vrijeme Istok vec polako pocinje dolaziti sebi.
Popio je tri kave i procitao u novinama sto se dogadja na Zapadu. Do pola
deset, Istok razgovara o tome sto je sinoc bilo na televiziji.
Zapad vec uveliko radi. On ne moze prepricati sto se sve dogadjalo na
dvadeset i sedam televizijskih kanala, jer niko nije gledao isti program.
U pola jedanaest, Istok koji je imao dva sata
prednosti pred Zapadom, odlazi na zasluzeni dorucak, koji se placa
bonovima. Kao da je cijelo jutro kopao, on doruckuje gulase, pljeskavice,
bureke, tripice, grah, janjetinu s kupusom i ostala laksa jela.
Poslije zvace cackalicu i popije tri pive, odlikovane na svjetskoj
izlozbi.
Zapad ima pauzu za rucak izmedju dvanaest i jedan sat. On stojeci pojede
sendvic s hladnom piletinom (bijelo meso) i popije 7 UP. Zatim se vrati
na posao. U hodniku ureda popio je prvu instant-kavu iz kartonske case.
Istok vec ima prednost od tri pive i dva vinjaka.
Usput, cuo je za neku rasprodaju, pa je skoknuo vidjeti o cemu se radi i
vratio se poslije dva sata u kancelariju.
Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu, kad se ne
radi. Odlucivat ce se o mogucem strajku.
Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polovicu, koju ce strpati
u zamrzivac. Okrvavljeno odijelo odnio je na kemijsko ciscenje.
U tri po podne Istok se vraca kuci. Prije toga
svraca na jos jedno pivo.
Zapad i dalje radi.
Istok ruca. Obitelj ide na prstima, jer se tata
premorio na poslu.
Zapad i dalje radi.
Istok je prilegao na divan i uskoro hrce, posto je prethodno novinama
prekrio lice. Bude ga u 17h30 da gleda televizijski dnevnik. Istok ima
tisucu primjedbi na ekonomsku situaciju.
Zapad i dalje radi.
Posto je odgledao vijesti, Istok se baca na laksu veseru: kuhana svinjska
koljenica sa hrenom i crnjak od tasta sa sela.
Sest sati: Zapad se vraca kuci. Nema snage citati novine u podzemnoj
zeljeznici.
Zapad je iscijedio sve iz Zapada.
Istok je svjeziji navecer, nego ujutro!
On vec igra karte s kumovima i otvara trecu bocu crnjaka.
Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine s nogu i pije viski da dodje sebi.
Baca se u fotelju i gleda treperave televizijske
slike ne shvacajuci, uopce, sadrzaj.
Pita se, ima li zivot bilo kakvog smisla?
Kuda sve to vodi? Zatim bezvoljno vecera: blijeda atlantska riba bez ukusa
i kuhano povrce. Casa bijelog vina.
U tom trenutku, Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka.
Zapad odlazi rano na spavanje. Sutra je radni dan.
Zapad ce zivjeti samo preko vikenda.
Od petka u pet po podne, do nedelje navecer.
Istoku je svaki dan praznik.
Ne bih zivio na Zapadu, kaze zeni, da mi daju milijun dnevno!
Zapad uzima pilulu za spavanje.
Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada.
Zapad odobrava kredite, da bi zivio od kamata s Istoka.
I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojama.
petak, 29. travnja 2011.
prsten : proci ce
Znadeš li onu priču kad je Rama bio izgnan na 14
godina u šumu sa Sitom i Lakšmanom. Mama mu je
dala prsten i
rekla mu: sine, ovaj prsten je poseban ne diraj ga
ako nije nužno. Smiješ ga pogledati samo kad ti je
jako teško ili
kad si izuzetno sretan. I tako je Rama čuvao
presten za te posebne prilike. Kad mu je bilo jako
teško i mislio je
da ne može teže biti uzme prsten, pogleda ga i na
njemu ugleda: proći će. Nakon nekog vremena rama
je prebrodio
teškoće i sav sretan ispunjen radošću želi to
podijeliti s ostalima, ali se sjeti majčinih
riječi, pogleda na prsten i ugleda: proći će.
godina u šumu sa Sitom i Lakšmanom. Mama mu je
dala prsten i
rekla mu: sine, ovaj prsten je poseban ne diraj ga
ako nije nužno. Smiješ ga pogledati samo kad ti je
jako teško ili
kad si izuzetno sretan. I tako je Rama čuvao
presten za te posebne prilike. Kad mu je bilo jako
teško i mislio je
da ne može teže biti uzme prsten, pogleda ga i na
njemu ugleda: proći će. Nakon nekog vremena rama
je prebrodio
teškoće i sav sretan ispunjen radošću želi to
podijeliti s ostalima, ali se sjeti majčinih
riječi, pogleda na prsten i ugleda: proći će.
posljednja riječ života nije ostati ležati već ustati
"Obala čvrsto stoji, ne pomiče se ni milimetra, ali valovi uvijek novom žestinom udaraju o nju."Čvrstina stijene i upornosti valova, to je slika našeg života.
Nemoguće je ne uprljati ruke, lice i tijelo. Nemoguće je ne pogriješiti i ne uprljati savjest, nemoguće je ne zamjeriti se s prijateljima ili ih razočarati. Ali ipak, lice ti može postati čisto, ruke oprane, savjest rasterećena, a prijatelji te mogu voljeti još većom ljubavlju. Život nije u tome da ruke ne uprljaš- već da ih opereš, nije u tome da ti lice bude prljavo- već da ga stalno pereš. Tko mračnim očima gleda na život, misli da je život stalno prljanje savjesti, tijela, lica, ruku i međuljudskih odnosa. Onaj tko život gleda sa svijetle strane, raduje se gledajući ga kako opet postaje ljepši, slobodniji, kako čovjekove ruke postaju čiste, lice sjajnije, savjest sve jača, a međuljudski odnosi i dalje funkcioniraju. I jedno i drugo mora ići skupa. Nije tragično uprljati se, nego ne oprati se. Bilo bi tragično kad bi rekao, čemu prati ruke kad ću ih opet uprljati. Zamisli da se ne pereš mjesec dana. Upravo tako činimo, ako se mjesecima i godinama ne ispovijedamo... Ljudi i priroda, prašina i blato oko tebe i u tebi neprestano će te prljati, poput morskih valova će navaljivati na tebe, ali ti znaš da se uvijek možeš očistiti, pokajati, pomiriti s prijateljima, oprati, da bi bio čist i još ljepši. Ako te netko povrijedio pa mu ti opraštaš, ili si ti nekoga povrijedio pa ti on oprosti, onda je vaše prijateljstvo još čvršće. To je poput kosti koja pukne, jača je na mjestu gdje zaraste. I željezo je jače tamo gdje je zavareno... :) Čovjekov život se, dakle, sastoji u stalnom pranju, čišćenju, ustajanju, ohrabrivanju. No, to nije povratak na staro, već uvijek novi i novi korak. Svako pranje i svako pomirenje s drugima, svako pokajanje prema Bogu jest novi korak prema ljudima, Bogu i prema čistoći. Ono što te ne ubije, to te ojača. Što te više napadaju prljavštine, što više moraš padati pa ustajati, što te ljudi više vrijeđaju, kritiziraju, muče, ne razumiju i udaraju, što te ruka sudbine više pritišće, to ćeš sa snagom koju nosiš u sebi lakše se- podići ,rasti.. Padovi koji se ponavljaju, a ti se ponovo dižeš, ohrabruju te. Ne boj ih se. Oni te ne mogu uništiti kao što valovi ne mogu uništiti stijenu. Ali, kao što valovi čine bezbroj različitih likova u stijeni, tako ćeš i ti svojim padovima poprimiti bezbroj likova, oblikovat će te, očeličiti i usmjeriti novim životnim pogledima. Time što si dopustio da padneš, ali si se digao, moći ćeš drugima pomoći da ne ostanu ležati... Možda je zato Isus dopustio da i po drugi put padne pod križ. Ne boj se, posljednja riječ života nije ostati ležati već ustati i zauvijek stajati na nogama. Neka te prati ta svijetla perspektiva život..
Nemoguće je ne uprljati ruke, lice i tijelo. Nemoguće je ne pogriješiti i ne uprljati savjest, nemoguće je ne zamjeriti se s prijateljima ili ih razočarati. Ali ipak, lice ti može postati čisto, ruke oprane, savjest rasterećena, a prijatelji te mogu voljeti još većom ljubavlju. Život nije u tome da ruke ne uprljaš- već da ih opereš, nije u tome da ti lice bude prljavo- već da ga stalno pereš. Tko mračnim očima gleda na život, misli da je život stalno prljanje savjesti, tijela, lica, ruku i međuljudskih odnosa. Onaj tko život gleda sa svijetle strane, raduje se gledajući ga kako opet postaje ljepši, slobodniji, kako čovjekove ruke postaju čiste, lice sjajnije, savjest sve jača, a međuljudski odnosi i dalje funkcioniraju. I jedno i drugo mora ići skupa. Nije tragično uprljati se, nego ne oprati se. Bilo bi tragično kad bi rekao, čemu prati ruke kad ću ih opet uprljati. Zamisli da se ne pereš mjesec dana. Upravo tako činimo, ako se mjesecima i godinama ne ispovijedamo... Ljudi i priroda, prašina i blato oko tebe i u tebi neprestano će te prljati, poput morskih valova će navaljivati na tebe, ali ti znaš da se uvijek možeš očistiti, pokajati, pomiriti s prijateljima, oprati, da bi bio čist i još ljepši. Ako te netko povrijedio pa mu ti opraštaš, ili si ti nekoga povrijedio pa ti on oprosti, onda je vaše prijateljstvo još čvršće. To je poput kosti koja pukne, jača je na mjestu gdje zaraste. I željezo je jače tamo gdje je zavareno... :) Čovjekov život se, dakle, sastoji u stalnom pranju, čišćenju, ustajanju, ohrabrivanju. No, to nije povratak na staro, već uvijek novi i novi korak. Svako pranje i svako pomirenje s drugima, svako pokajanje prema Bogu jest novi korak prema ljudima, Bogu i prema čistoći. Ono što te ne ubije, to te ojača. Što te više napadaju prljavštine, što više moraš padati pa ustajati, što te ljudi više vrijeđaju, kritiziraju, muče, ne razumiju i udaraju, što te ruka sudbine više pritišće, to ćeš sa snagom koju nosiš u sebi lakše se- podići ,rasti.. Padovi koji se ponavljaju, a ti se ponovo dižeš, ohrabruju te. Ne boj ih se. Oni te ne mogu uništiti kao što valovi ne mogu uništiti stijenu. Ali, kao što valovi čine bezbroj različitih likova u stijeni, tako ćeš i ti svojim padovima poprimiti bezbroj likova, oblikovat će te, očeličiti i usmjeriti novim životnim pogledima. Time što si dopustio da padneš, ali si se digao, moći ćeš drugima pomoći da ne ostanu ležati... Možda je zato Isus dopustio da i po drugi put padne pod križ. Ne boj se, posljednja riječ života nije ostati ležati već ustati i zauvijek stajati na nogama. Neka te prati ta svijetla perspektiva život..
utorak, 26. travnja 2011.
legenda Felininom crnom biseru
legenda Felininom crnom biseru
I ovako govore Ruani svojoj deci:
Davno u vremena dok su na zemlji živeli bogovi
rodila se velika ljubav izmedu Feline i Taresa.
Zemljom je vladao Berol, vrhovni bog, koji imade
tri žene i sa njima puno dece. Felina beše šumska
vila cerka Berola i Minele, boginje zemlje te
živeše u šumi gajeci i brinuci o drvecu i mnogom
drugom bilju. A Tares beše isto njihov sin ali on
beše silovite prirode, uzgajivac zveri, neobuzdan
i snažan.
Brat i sestra oni behu i Felina voleše svog brata
neizmerno i iskreno, slepa za njegovu pravu
prirodu. Tares nije znao niti mario za njenu
ljubav jer on je hteo da vlada zemljom - njegovo
ratnicko srce žudelo je za ratovima, krvlju i
vlašcu, no krio je to i u tajnosti uzgajao zveri
i cudovišta, duboko u pecinama zemlje gradio
svoju vojsku.
Sve ovo Felina nije primecivala ni znala kao što
niko drugi nije ni slutio jer Tares se
kontrolisao i uspešno zavaravao sve. Kada bi bio
na površini i družio se sa Felinom, slušao pesme,
svirao i živeo kao i svi bogovi.
Ali jednog dana njegova vojska postade velika i
on odluci da je vreme da pokrene svoj plan i
preuzme presto do oca i pokori zemlju. Tada
objavi svima da priprema veliku proslavu i
predstavu sa svojim najlepšim zverima u Felinu
cast i svi su bili pozvani. Na dan kad je
svecanost pocinjala i svi bogovi odoše da
gledaju, Tares pokupi svoje zveri i cudovišta, te
se kradom ušunja u ocev dvor i zauze njegov
presto.
Ali Felina nije išla na svecanost jer nije brata
našla te ga pode tražiti i nade ga gde na prestu
sedi zadovoljan, okružen svojim zverima i
cudovištima. Iznenadi se i zaprepasti te poce
brata moliti da se urazumi i da se pokaje kako bi
mu otac oprostio njegovu osionost, ali Tares
naredi zverima te je oni napadoše i zarobiše.
U to vreme na proslavi njegove zveri napadoše
iznenadivši njegovog oca, bracu i sestre i velik
boj otpoce te Berol naredi da se dvor napadne i
da se osvoji presto. Dugo se bitka vodila i mnogo
herojskih podviga bi tog dana na obe strane ali
na kraju Berol nadjaca Taresovu vojsku i ude u
dvor i u konacnoj bici pobedi Taresa i ubi ga u
besu. Felini srce prepuknu te poce moliti oca za
milost da poštedi Taresa i oživi ga roneci krupne
suze.
Sažali se Berol na njene suze i pokaje se zbog
svog besa i naglosti te oživi Taresa i upita ga
da li se kaje ali porazom ogorceni Tares drsko
uvredi oca i odbi Felinu ljubav na šta ga Berol
pošalje da vecno živi u dubinama zemlje, da nikad
ne izade na površinu jer Felina ga je slepo
branila i molila za milost iako Tares otvoreno
priznaše svoju zlobu.
Od tog dana Tares gospodari podzemljem živi sam
sa svojom mržnjom i željom za vlašcu u društvu sa
svojim zverinjem i cudovištima uporno praveci
vojsku za poslednju bitku. A Felina, prepuklog
srca pobeže na ostrvo na jezeru da vecno oplakuje
crno srce svoga brata i svoju nesrecu gde od
njenih suza nastade veliki biser, crn od njene
tuge.
Legenda o Roku i Cicibeli
Idila s Matejuške
Vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti
Dujka se rodila 1877. godine, kao kći nosača Špire Bašića i kućanice Mande Drljača, para koji je stanovao u velovaroškoj Ulici svetoga Frane broj 30. Obitelj je živjela u pločarici sa zemljanim podom, provlačeći se od danas do sutra, ovisno o Špirinoj sitnoj zaradi ili o iznenadnu tračku neke male sreće koja bi donijela zalogaj i gutljaj. Kad bi se nešto našlo u džepu, otac, majka i kći svečano bi odlazili u Barićevu krčmu iznad Piškere i tu provodili vrijeme u društvu batelanata, ribara, konopara, bikara i skitnica s Matejuške. Mala Dujka bi, sjedeći uz roditelje, strpljivo slušala razgovore i uživala u bučnoj pjesmi tih prostih ljudi slobodna jezika, a znala bi, još od najmanjih nogu, s njima ispiti i poneku čašu vina. ťU zdravlje, to je dobro za krv!Ť govorili su svi oko nje, a njoj je bilo pravo i nije se nimalo bunila. Svuda oko nje uglavnom su bile bačve, a na stolu za kojim je sjedila samo vrči s natpisima: ťPij, Duje!Ť, ťPij, Ive!Ť, ťPij, Špiro!Ť i slično, pa joj nije trebalo znati ni čitati ni pisati. Već tada su je počeli zvati Cicibela, a poneki i skraćeno Cicela, valjda od dragosti, kako zovu mačke.
Godine su prolazile, a ništa bitno nije se mijenjalo u životu Dujke-Cicibele, koja je polako rasla te na kraju postala djevojkom za udaju. Međutim, u osamnaestoj godini ostala je odjednom bez oca i majke, i stvari su se bitno izmijenile. A nije imala, što se kaže, ni križa Božjega. Nije znala ni čitati ni plesti, niti obavljati kućanske poslove. Rugali su joj se onako zapuštenoj i neopranoj, a čak su joj običavali, onako u šali, ponuditi dva šolda da kupi sapun i da se opere. To nije mogla podnijeti, pa bi ih ispsovala na pasja kola. Znala je, naime, psovati bolje od svega ostaloga. ťBeštimaš ka' Cicibela!Ť dobacivali bi ondašnji Splićani svojim ženama i kćerima kad bi se tim damama omaknula koja nepristojna. Onako vazda neoprana i nepočešljana, sitna i neugledna, pogana jezika, velikih nogu uvijek obuvenih u muške cipele, Cicibela naista nije bila nikakav ljubavni izazov. A ipak se našao netko tko je u njoj vidio privlačnu ženu i kojemu nisu smetale njezine mane. Bio je to ribar Roko Ljubica zvan Balauska, rodom Slatinjanin, koji se u nju zagledao još u Barićevoj krčmi i koji joj je dolazio pjevati serenade ťna ponaruŤ. Jer nema tih muškaračkih cipeletina na ženskim nogama ni te šporkice i nepočešljanosti koji mogu spriječiti ljubavnu romantiku kad ona krene na svoj noćni obilazak kroz tijesne splitske varoške ulice, pored kućica s čijih balatura mirišu murtila, điran, gariful i rusulica. Postoji, valjda, neki mitski izbor jači od sudbine i postoje neke nevidljive bliskosti koje određuju.
Roko je živio u nekoj staroj barci na Matejuški. Ta se barka već napola raspadala, ali nije imala gospodara pa je to bila njezina velika prednost. Stoga je Roku pristup u tim neobičnim, proleterskim stambenim okolnostima bio posve slobodan. Mogao je tu živjeti kako je htio i nitko ga ni za što nije pitao. Pa je jednoga lijepoga dana pozvao Dujku-Cicibelu da mu se pridruži i da s njim zajednički živi u njegovoj poluplovećoj vili. Samo što Cicibela nije htjela pristati na takvu lakoumnost budući da je držala do svoje djevojačke časti. Stoga je od svojega udvarača zatražila službeno vjenčanje, po svim društvenim i vjerskim običajima i propisima. To se zaista i dogodilo, povijest kaže točno 16. veljače 1903. ljeta Gospodnjega, a obred se održao u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa. Ta povijest zapamtila je čak i imena kumova: Dionižja Tudora i Marina Vuškovića-Sibića. Sve je, dakle, bilo propisno i po starim uzancama. I svadbeni objed bio je iznimno raskošan, a popilo se i pola hektolitra vina. Možda i više. Čak je uvaženi ribar Cunfo Kamber održao mladencima prigodni govor. Tek nakon toga događaja Roko i Cicibela započeli su svoj bračni život u barci na Matejuški. I bilo im je jako lijepo. Slagali su se i zajednički uživali u dnevnim radostima. Cicibela je svojem Roku skupljala opuške cigareta i kuhala mu brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan. A ponekad i za koji komad mesa. Nisu se trebali brinuti za higijenu u svojem domu, posve lišenom svih suvišnosti, i to je zaista bio sretan i slobodan život u slozi i ljubavi. Ponekad bi im zasmetala neka prejaka kiša ili iznenadna oluja, pa bi se morali privremeno povući u obližnji ťportunŤ kuće doktora Arambašina. I tu odspavati dok nevrijeme ne mine.
Djece nisu imali, ali su zato nabavili psa Belinu, koji ih je zabavljao lajanjem i psećim vragolijama. Međutim, toj trojnoj idili nije bilo suđeno dugo trajanje. Bogati susjed iz obližnje kuće počeo se žestoko buniti zbog Belinina lajanja, pa je jednoga dana općinski živoder odnio njihova miljenika. Doduše, Roko je odmah uspio skupiti novac za Belininu otkupninu, te je pas još neko vrijeme ostao uz svoje gospodare na Matejuški. Ali uskoro je onaj razmažen bogataš udesio da jadnu životinju otruju u gradskoj živodernici, i tako su Roko i Cicibela opet ostali sami. To je bio razlog zbog kojeg je Roko postao žestokim socijalistom suprotstavljenim nepravdi bogataša, i tu je svoju ideologiju, čim bi se nabavilo dovoljno vina, zastupao u temperamentnim monolozima koje je razumjela samo njegova Cicibela. Stoga je trebalo uloviti i prodati kakvu bolju ribu ne bi li se došlo do novca za društveni život u krčmi.
Najveći događaj za bračni par bio je posjet konobi Brajevića Vujice u Antonovoj ulici na Soluratu. Tu bi se, uz Roka i Cicibelu, uz njihove kumove Marina Vuškovića i Dionižja Tudora te govornika Cunfa Kambera, okupili Mate Gingerlin, Toni Kašelun, Bepo Škarpelin i Karlo Zvonar o' Sustipana, a najvažniji od svih bili su Duje Pompadur i Vužija, batištrada o' pompe funebre. Poveli bi se važni razgovori koji bi započeli s politikom, a završili s vinom. To nije, doduše, bio salonski ugođaj, ali je ipak bio zorno ispunjen stvarima koje su značile sustavnost i smisao. Tu je, u kutu, bio žrvanj za mljevenje žita, a svuda uokolo različite vinske bačve i srodni objekti: badnji, bigunci, lavadure, lakomice, dižve, šešule i tko zna što još. S greda pod svodom visjele su jareće mješine i polivače, a pored njih pršuti i sušena panceta. Miris koji se širio u tom polumračnom carstvu bio je najdivniji izazov za okupljene pjesničke duše, pa su stoga gosti, sjedeći na bancima, trupicima, okrenutim maštilima, kantama od petrolja ili jednostavno na donesenu kamenju, bili izloženi neprestanu uzbuđenju pretvorenu u natjecanje glasova. Vikalo se i pjevalo, stvarale su se dosjetke i izmišljene priče, i to je trajalo do kasno u noć, kad bi Vujica svoje goste istjerao iz konobe. Nakon svega što bi čuli, a pogotovu poslije onoga što bi popili, gosti nisu bili naročito spremni krenuti u noćni mrak, pun sablasnih bića — višćica, macića i manjinjorga, što su na njih vrebali iza svakog kantuna. Roku i Cicibeli trebalo je prevaliti tek stotinjak metara do njihove barke na Matejuški, ali i to je značilo pustolovinu, sa spoticanjem i padanjem, s lutanjem kroz tamu do konačnoga, spasonosnog ulaska u domaći mir pod provom. Taj stambeni brodić na prijateljskom moru postajao je sve stariji i sve bolesniji. Vazda je kroz svoje trule daske propuštao more i upijao vlagu, što je, dakako, ugrožavalo udobnost i izazivalo ljutnju domaćina i domaćice. Stoga bi Roko znao odnekud nabaviti cementa te bi zacementirao nove rupe kako bi spriječio prodor elemenata u njihovu intimu. Ali jednoga dana razbješnjela garbinada dokraja je uništila njihovu gajetu i nikakva količina cementa nije više bila kadra popraviti kvar. Trebalo je, jednostavno, pronaći novi brodić i preseliti se u njegovu utrobu. Samo preseljenje nije bilo nikakva poteškoća, jer nije trebalo prenositi ni krevet ni ormar, ni stol ni stolice. Zacijelo ni biblioteku ni umjetničke slike. A na kraju je ispalo da ni brod nije bilo odveć teško naći. Kao što je Roko bio našao onu prvu, tako je njih dvoje našlo najprije jednu, a zatim i drugu gajetu, pa čak i jedan leut. Navikli na takvo življenje u brodu, ostali su mu vjerni sve dok im je sudbina to dopuštala. Čak se dogodilo da je Roko jednu od tih stambenih gajeta, u koju su se bili uselili, inače vlasništvo inženjera Ivaniševića, inženjera Krstulovića i inženjera Kargotića, prodao za tristo dinara te preselio u drugu, također napuštenu zbog starosti. Srećom, navedena gospoda to su shvatila kao šalu, te su se velikodušno odrekla i gajete i novca. Valjda im to nije bilo nimalo teško, jer brodić im zacijelo više nije mogao služiti u ribolovno zabavljačke svrhe, a svaki se lako mogao odreći one stotine dinara u korist simpatičnoga Roka i njegove ljupke Cicibele. Tako su Roko i njegova bolja polovica selili iz brodića u brodić, sve dok ih, kad su već zašli u poodmakle godine, gradsko poglavarstvo nije preselilo pod krov. I tako je nestalo idile na Matejuški, prizora koji je golicao maštu i radoznalost prolaznika, čak i turista koji su znali snimati tu neobičnu sliku za svoje albume uspomena.
Splićani su otada znali susretati neobični par kako, sjetna i izgubljena pogleda, luta ulicama staroga dijela grada. Na pitanje gdje sada stanuju Roko bi, uz podrugljiv smiješak, običavao govoriti: ťU palacu kraj Svetega DujeŤ. A to novo obitavalište bila je, zapravo, zloglasna Careva avlija, to jest stara kuća iza Vestibula Dioklecijanove palače, podignuta još u osamnaestom stoljeću. Roko i Dujka bili su se navikli na samostalno stanovanje u svojoj barci na Matejuški, prepušteni tek moru i nebu koji su im prirodno određivali njihov dio zraka. Međutim u ťpalacu kraj Svetega DujeŤ, koji se sastojao od dvaju katova i prizemlja, te imao dvanaest soba, dvije kuhinje i jedan zahod, živjelo je jedanaest obitelji sa sveukupno sedamdeset i četiri stanara. Nije tu bilo ni vode ni električne rasvjete, tako da je njih dvoje neprestano uzdisalo za Matejuškom, za njezinim morem i njezinom mjesečinom. Gotovo svi odrasli stanari te kuće živjeli su od prostitucije, a Roko i Dujka-Cicibela strogo su pazili na bračnu pristojnost i na opći moral. Splićani su postali zabrinuti razmišljajući o sudbini svojih miljenika sa Matejuške, i mnogi su se pitali kako taj mitski par podnosi progonstvo među zidovima Dioklecijanove palače. Ali ni Roko ni njegova supruga nisu se htjeli odreći dijela svijeta u kojemu su proveli mladost i vrijeme svoje mladenačke ljubavi, pa bi znali sjediti uz more, čeznutljivo promatrajući privezane brodiće koji su ih podsjećali na prošlost. Tek su ih hladnoća ozlojeđene noći i razularenost njezinih vjetrova tjerali među sedamdeset i četvero stanara mračnog ťplanetaŤ.
Jer njihovo staro društvo rasule su nemilosrdne godine, pa su oni postali veoma osamljeni i sjetni. Nije više bilo onih šala i one pjesme u Vujičinoj konobi, a tuga se uvlačila u duše Roka i njegove Dujke-Cicibele. Osamljenost ih je sve više vezivala jedno uz drugo, pa se više nisu htjeli ni na trenutak rastajati. Vazda i svagdje bili su zajedno, spojeni u jednu osobnost i jednu želju. A ta ih je želja neprestano vodila u onaj dio Splita gdje je započela njihova idila. Je li to bio nekakav san ili samo igra mašte, ali iznenada im se posrećilo da im je netko odozgo ponudio ruševnu kućicu u Antonovoj ulici broj 14, dva koraka od Matejuške, i tako su se zauvijek oslobodili one zle kuće pokraj Peristila. Bili su opet slobodni od tuđega svijeta i svoji na svome. Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale lađe-spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše u sporazumu sa zimskom studeni, i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj. Mogli su razgovijetno čuti kako oko njih jauču prokletnici iz čistilišta i kako ih neki sablasni glasi neprestano dozivaju iz mraka Antonove ulice. Povremeno bi se začuo i lavež njihove nestale Beline, a nešto bijelo zalepršalo bi pred otvorenim prozorčićem potleušice, sraslim s tamom. Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli.
Pa su, poslije, na tom mjestu neki ljudi zatekli dva napuštena tijela i odnijeli ih ukopati na novom gradskom groblju Tršćenice. Ljudi zaboravljaju, pa se sada, nakon vreve događaja koji su naišli, više točno ne zna kad je to bilo. Zacijelo one hladne i zlosutne zime 1936/37. godine. A vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti.
I ovako govore Ruani svojoj deci:
Davno u vremena dok su na zemlji živeli bogovi
rodila se velika ljubav izmedu Feline i Taresa.
Zemljom je vladao Berol, vrhovni bog, koji imade
tri žene i sa njima puno dece. Felina beše šumska
vila cerka Berola i Minele, boginje zemlje te
živeše u šumi gajeci i brinuci o drvecu i mnogom
drugom bilju. A Tares beše isto njihov sin ali on
beše silovite prirode, uzgajivac zveri, neobuzdan
i snažan.
Brat i sestra oni behu i Felina voleše svog brata
neizmerno i iskreno, slepa za njegovu pravu
prirodu. Tares nije znao niti mario za njenu
ljubav jer on je hteo da vlada zemljom - njegovo
ratnicko srce žudelo je za ratovima, krvlju i
vlašcu, no krio je to i u tajnosti uzgajao zveri
i cudovišta, duboko u pecinama zemlje gradio
svoju vojsku.
Sve ovo Felina nije primecivala ni znala kao što
niko drugi nije ni slutio jer Tares se
kontrolisao i uspešno zavaravao sve. Kada bi bio
na površini i družio se sa Felinom, slušao pesme,
svirao i živeo kao i svi bogovi.
Ali jednog dana njegova vojska postade velika i
on odluci da je vreme da pokrene svoj plan i
preuzme presto do oca i pokori zemlju. Tada
objavi svima da priprema veliku proslavu i
predstavu sa svojim najlepšim zverima u Felinu
cast i svi su bili pozvani. Na dan kad je
svecanost pocinjala i svi bogovi odoše da
gledaju, Tares pokupi svoje zveri i cudovišta, te
se kradom ušunja u ocev dvor i zauze njegov
presto.
Ali Felina nije išla na svecanost jer nije brata
našla te ga pode tražiti i nade ga gde na prestu
sedi zadovoljan, okružen svojim zverima i
cudovištima. Iznenadi se i zaprepasti te poce
brata moliti da se urazumi i da se pokaje kako bi
mu otac oprostio njegovu osionost, ali Tares
naredi zverima te je oni napadoše i zarobiše.
U to vreme na proslavi njegove zveri napadoše
iznenadivši njegovog oca, bracu i sestre i velik
boj otpoce te Berol naredi da se dvor napadne i
da se osvoji presto. Dugo se bitka vodila i mnogo
herojskih podviga bi tog dana na obe strane ali
na kraju Berol nadjaca Taresovu vojsku i ude u
dvor i u konacnoj bici pobedi Taresa i ubi ga u
besu. Felini srce prepuknu te poce moliti oca za
milost da poštedi Taresa i oživi ga roneci krupne
suze.
Sažali se Berol na njene suze i pokaje se zbog
svog besa i naglosti te oživi Taresa i upita ga
da li se kaje ali porazom ogorceni Tares drsko
uvredi oca i odbi Felinu ljubav na šta ga Berol
pošalje da vecno živi u dubinama zemlje, da nikad
ne izade na površinu jer Felina ga je slepo
branila i molila za milost iako Tares otvoreno
priznaše svoju zlobu.
Od tog dana Tares gospodari podzemljem živi sam
sa svojom mržnjom i željom za vlašcu u društvu sa
svojim zverinjem i cudovištima uporno praveci
vojsku za poslednju bitku. A Felina, prepuklog
srca pobeže na ostrvo na jezeru da vecno oplakuje
crno srce svoga brata i svoju nesrecu gde od
njenih suza nastade veliki biser, crn od njene
tuge.
Legenda o Roku i Cicibeli
Idila s Matejuške
Vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti
Dujka se rodila 1877. godine, kao kći nosača Špire Bašića i kućanice Mande Drljača, para koji je stanovao u velovaroškoj Ulici svetoga Frane broj 30. Obitelj je živjela u pločarici sa zemljanim podom, provlačeći se od danas do sutra, ovisno o Špirinoj sitnoj zaradi ili o iznenadnu tračku neke male sreće koja bi donijela zalogaj i gutljaj. Kad bi se nešto našlo u džepu, otac, majka i kći svečano bi odlazili u Barićevu krčmu iznad Piškere i tu provodili vrijeme u društvu batelanata, ribara, konopara, bikara i skitnica s Matejuške. Mala Dujka bi, sjedeći uz roditelje, strpljivo slušala razgovore i uživala u bučnoj pjesmi tih prostih ljudi slobodna jezika, a znala bi, još od najmanjih nogu, s njima ispiti i poneku čašu vina. ťU zdravlje, to je dobro za krv!Ť govorili su svi oko nje, a njoj je bilo pravo i nije se nimalo bunila. Svuda oko nje uglavnom su bile bačve, a na stolu za kojim je sjedila samo vrči s natpisima: ťPij, Duje!Ť, ťPij, Ive!Ť, ťPij, Špiro!Ť i slično, pa joj nije trebalo znati ni čitati ni pisati. Već tada su je počeli zvati Cicibela, a poneki i skraćeno Cicela, valjda od dragosti, kako zovu mačke.
Godine su prolazile, a ništa bitno nije se mijenjalo u životu Dujke-Cicibele, koja je polako rasla te na kraju postala djevojkom za udaju. Međutim, u osamnaestoj godini ostala je odjednom bez oca i majke, i stvari su se bitno izmijenile. A nije imala, što se kaže, ni križa Božjega. Nije znala ni čitati ni plesti, niti obavljati kućanske poslove. Rugali su joj se onako zapuštenoj i neopranoj, a čak su joj običavali, onako u šali, ponuditi dva šolda da kupi sapun i da se opere. To nije mogla podnijeti, pa bi ih ispsovala na pasja kola. Znala je, naime, psovati bolje od svega ostaloga. ťBeštimaš ka' Cicibela!Ť dobacivali bi ondašnji Splićani svojim ženama i kćerima kad bi se tim damama omaknula koja nepristojna. Onako vazda neoprana i nepočešljana, sitna i neugledna, pogana jezika, velikih nogu uvijek obuvenih u muške cipele, Cicibela naista nije bila nikakav ljubavni izazov. A ipak se našao netko tko je u njoj vidio privlačnu ženu i kojemu nisu smetale njezine mane. Bio je to ribar Roko Ljubica zvan Balauska, rodom Slatinjanin, koji se u nju zagledao još u Barićevoj krčmi i koji joj je dolazio pjevati serenade ťna ponaruŤ. Jer nema tih muškaračkih cipeletina na ženskim nogama ni te šporkice i nepočešljanosti koji mogu spriječiti ljubavnu romantiku kad ona krene na svoj noćni obilazak kroz tijesne splitske varoške ulice, pored kućica s čijih balatura mirišu murtila, điran, gariful i rusulica. Postoji, valjda, neki mitski izbor jači od sudbine i postoje neke nevidljive bliskosti koje određuju.
Roko je živio u nekoj staroj barci na Matejuški. Ta se barka već napola raspadala, ali nije imala gospodara pa je to bila njezina velika prednost. Stoga je Roku pristup u tim neobičnim, proleterskim stambenim okolnostima bio posve slobodan. Mogao je tu živjeti kako je htio i nitko ga ni za što nije pitao. Pa je jednoga lijepoga dana pozvao Dujku-Cicibelu da mu se pridruži i da s njim zajednički živi u njegovoj poluplovećoj vili. Samo što Cicibela nije htjela pristati na takvu lakoumnost budući da je držala do svoje djevojačke časti. Stoga je od svojega udvarača zatražila službeno vjenčanje, po svim društvenim i vjerskim običajima i propisima. To se zaista i dogodilo, povijest kaže točno 16. veljače 1903. ljeta Gospodnjega, a obred se održao u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa. Ta povijest zapamtila je čak i imena kumova: Dionižja Tudora i Marina Vuškovića-Sibića. Sve je, dakle, bilo propisno i po starim uzancama. I svadbeni objed bio je iznimno raskošan, a popilo se i pola hektolitra vina. Možda i više. Čak je uvaženi ribar Cunfo Kamber održao mladencima prigodni govor. Tek nakon toga događaja Roko i Cicibela započeli su svoj bračni život u barci na Matejuški. I bilo im je jako lijepo. Slagali su se i zajednički uživali u dnevnim radostima. Cicibela je svojem Roku skupljala opuške cigareta i kuhala mu brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan. A ponekad i za koji komad mesa. Nisu se trebali brinuti za higijenu u svojem domu, posve lišenom svih suvišnosti, i to je zaista bio sretan i slobodan život u slozi i ljubavi. Ponekad bi im zasmetala neka prejaka kiša ili iznenadna oluja, pa bi se morali privremeno povući u obližnji ťportunŤ kuće doktora Arambašina. I tu odspavati dok nevrijeme ne mine.
Djece nisu imali, ali su zato nabavili psa Belinu, koji ih je zabavljao lajanjem i psećim vragolijama. Međutim, toj trojnoj idili nije bilo suđeno dugo trajanje. Bogati susjed iz obližnje kuće počeo se žestoko buniti zbog Belinina lajanja, pa je jednoga dana općinski živoder odnio njihova miljenika. Doduše, Roko je odmah uspio skupiti novac za Belininu otkupninu, te je pas još neko vrijeme ostao uz svoje gospodare na Matejuški. Ali uskoro je onaj razmažen bogataš udesio da jadnu životinju otruju u gradskoj živodernici, i tako su Roko i Cicibela opet ostali sami. To je bio razlog zbog kojeg je Roko postao žestokim socijalistom suprotstavljenim nepravdi bogataša, i tu je svoju ideologiju, čim bi se nabavilo dovoljno vina, zastupao u temperamentnim monolozima koje je razumjela samo njegova Cicibela. Stoga je trebalo uloviti i prodati kakvu bolju ribu ne bi li se došlo do novca za društveni život u krčmi.
Najveći događaj za bračni par bio je posjet konobi Brajevića Vujice u Antonovoj ulici na Soluratu. Tu bi se, uz Roka i Cicibelu, uz njihove kumove Marina Vuškovića i Dionižja Tudora te govornika Cunfa Kambera, okupili Mate Gingerlin, Toni Kašelun, Bepo Škarpelin i Karlo Zvonar o' Sustipana, a najvažniji od svih bili su Duje Pompadur i Vužija, batištrada o' pompe funebre. Poveli bi se važni razgovori koji bi započeli s politikom, a završili s vinom. To nije, doduše, bio salonski ugođaj, ali je ipak bio zorno ispunjen stvarima koje su značile sustavnost i smisao. Tu je, u kutu, bio žrvanj za mljevenje žita, a svuda uokolo različite vinske bačve i srodni objekti: badnji, bigunci, lavadure, lakomice, dižve, šešule i tko zna što još. S greda pod svodom visjele su jareće mješine i polivače, a pored njih pršuti i sušena panceta. Miris koji se širio u tom polumračnom carstvu bio je najdivniji izazov za okupljene pjesničke duše, pa su stoga gosti, sjedeći na bancima, trupicima, okrenutim maštilima, kantama od petrolja ili jednostavno na donesenu kamenju, bili izloženi neprestanu uzbuđenju pretvorenu u natjecanje glasova. Vikalo se i pjevalo, stvarale su se dosjetke i izmišljene priče, i to je trajalo do kasno u noć, kad bi Vujica svoje goste istjerao iz konobe. Nakon svega što bi čuli, a pogotovu poslije onoga što bi popili, gosti nisu bili naročito spremni krenuti u noćni mrak, pun sablasnih bića — višćica, macića i manjinjorga, što su na njih vrebali iza svakog kantuna. Roku i Cicibeli trebalo je prevaliti tek stotinjak metara do njihove barke na Matejuški, ali i to je značilo pustolovinu, sa spoticanjem i padanjem, s lutanjem kroz tamu do konačnoga, spasonosnog ulaska u domaći mir pod provom. Taj stambeni brodić na prijateljskom moru postajao je sve stariji i sve bolesniji. Vazda je kroz svoje trule daske propuštao more i upijao vlagu, što je, dakako, ugrožavalo udobnost i izazivalo ljutnju domaćina i domaćice. Stoga bi Roko znao odnekud nabaviti cementa te bi zacementirao nove rupe kako bi spriječio prodor elemenata u njihovu intimu. Ali jednoga dana razbješnjela garbinada dokraja je uništila njihovu gajetu i nikakva količina cementa nije više bila kadra popraviti kvar. Trebalo je, jednostavno, pronaći novi brodić i preseliti se u njegovu utrobu. Samo preseljenje nije bilo nikakva poteškoća, jer nije trebalo prenositi ni krevet ni ormar, ni stol ni stolice. Zacijelo ni biblioteku ni umjetničke slike. A na kraju je ispalo da ni brod nije bilo odveć teško naći. Kao što je Roko bio našao onu prvu, tako je njih dvoje našlo najprije jednu, a zatim i drugu gajetu, pa čak i jedan leut. Navikli na takvo življenje u brodu, ostali su mu vjerni sve dok im je sudbina to dopuštala. Čak se dogodilo da je Roko jednu od tih stambenih gajeta, u koju su se bili uselili, inače vlasništvo inženjera Ivaniševića, inženjera Krstulovića i inženjera Kargotića, prodao za tristo dinara te preselio u drugu, također napuštenu zbog starosti. Srećom, navedena gospoda to su shvatila kao šalu, te su se velikodušno odrekla i gajete i novca. Valjda im to nije bilo nimalo teško, jer brodić im zacijelo više nije mogao služiti u ribolovno zabavljačke svrhe, a svaki se lako mogao odreći one stotine dinara u korist simpatičnoga Roka i njegove ljupke Cicibele. Tako su Roko i njegova bolja polovica selili iz brodića u brodić, sve dok ih, kad su već zašli u poodmakle godine, gradsko poglavarstvo nije preselilo pod krov. I tako je nestalo idile na Matejuški, prizora koji je golicao maštu i radoznalost prolaznika, čak i turista koji su znali snimati tu neobičnu sliku za svoje albume uspomena.
Splićani su otada znali susretati neobični par kako, sjetna i izgubljena pogleda, luta ulicama staroga dijela grada. Na pitanje gdje sada stanuju Roko bi, uz podrugljiv smiješak, običavao govoriti: ťU palacu kraj Svetega DujeŤ. A to novo obitavalište bila je, zapravo, zloglasna Careva avlija, to jest stara kuća iza Vestibula Dioklecijanove palače, podignuta još u osamnaestom stoljeću. Roko i Dujka bili su se navikli na samostalno stanovanje u svojoj barci na Matejuški, prepušteni tek moru i nebu koji su im prirodno određivali njihov dio zraka. Međutim u ťpalacu kraj Svetega DujeŤ, koji se sastojao od dvaju katova i prizemlja, te imao dvanaest soba, dvije kuhinje i jedan zahod, živjelo je jedanaest obitelji sa sveukupno sedamdeset i četiri stanara. Nije tu bilo ni vode ni električne rasvjete, tako da je njih dvoje neprestano uzdisalo za Matejuškom, za njezinim morem i njezinom mjesečinom. Gotovo svi odrasli stanari te kuće živjeli su od prostitucije, a Roko i Dujka-Cicibela strogo su pazili na bračnu pristojnost i na opći moral. Splićani su postali zabrinuti razmišljajući o sudbini svojih miljenika sa Matejuške, i mnogi su se pitali kako taj mitski par podnosi progonstvo među zidovima Dioklecijanove palače. Ali ni Roko ni njegova supruga nisu se htjeli odreći dijela svijeta u kojemu su proveli mladost i vrijeme svoje mladenačke ljubavi, pa bi znali sjediti uz more, čeznutljivo promatrajući privezane brodiće koji su ih podsjećali na prošlost. Tek su ih hladnoća ozlojeđene noći i razularenost njezinih vjetrova tjerali među sedamdeset i četvero stanara mračnog ťplanetaŤ.
Jer njihovo staro društvo rasule su nemilosrdne godine, pa su oni postali veoma osamljeni i sjetni. Nije više bilo onih šala i one pjesme u Vujičinoj konobi, a tuga se uvlačila u duše Roka i njegove Dujke-Cicibele. Osamljenost ih je sve više vezivala jedno uz drugo, pa se više nisu htjeli ni na trenutak rastajati. Vazda i svagdje bili su zajedno, spojeni u jednu osobnost i jednu želju. A ta ih je želja neprestano vodila u onaj dio Splita gdje je započela njihova idila. Je li to bio nekakav san ili samo igra mašte, ali iznenada im se posrećilo da im je netko odozgo ponudio ruševnu kućicu u Antonovoj ulici broj 14, dva koraka od Matejuške, i tako su se zauvijek oslobodili one zle kuće pokraj Peristila. Bili su opet slobodni od tuđega svijeta i svoji na svome. Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale lađe-spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše u sporazumu sa zimskom studeni, i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj. Mogli su razgovijetno čuti kako oko njih jauču prokletnici iz čistilišta i kako ih neki sablasni glasi neprestano dozivaju iz mraka Antonove ulice. Povremeno bi se začuo i lavež njihove nestale Beline, a nešto bijelo zalepršalo bi pred otvorenim prozorčićem potleušice, sraslim s tamom. Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli.
Pa su, poslije, na tom mjestu neki ljudi zatekli dva napuštena tijela i odnijeli ih ukopati na novom gradskom groblju Tršćenice. Ljudi zaboravljaju, pa se sada, nakon vreve događaja koji su naišli, više točno ne zna kad je to bilo. Zacijelo one hladne i zlosutne zime 1936/37. godine. A vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti.
četvrtak, 21. travnja 2011.
Lutka od soli
Lutka od soli putovala je tisuće kilometara i zaustavila se na morskoj obali. Bila je opčarana velikom tekućom masom. Takva što još nikada nije vidjela.
"Tko si ti?", upitala je lutka od soli more. "Dođi amo i vidi", odgovori more sa smješkom.
I lutka je ušla u more. ( ja sam ušla na Net) Što je dalje išla, to se više rastapala dok od nje nije ostala samo mala količina. Prije nego se posve rastopila, lutka je sva u čudu uskliknula:
"Sad znam tko sam ja!" ( Ja još ne znam tko sam ja…..)
"Tko si ti?", upitala je lutka od soli more. "Dođi amo i vidi", odgovori more sa smješkom.
I lutka je ušla u more. ( ja sam ušla na Net) Što je dalje išla, to se više rastapala dok od nje nije ostala samo mala količina. Prije nego se posve rastopila, lutka je sva u čudu uskliknula:
"Sad znam tko sam ja!" ( Ja još ne znam tko sam ja…..)
Jedna stara kršćanska legenda pripovjeda ovo:
Kad je Sin Božji bio pribijen na križ i na križu umro, otišao je ravno u pakao i oslobodio sve grešnike koji su se mučili u paklu.
A đavao (vrag) je plakao i jadikovao pri pomisli da više nijedan grešnik neće doći u pakao.
Tada mu Bog reče: " Ne plači, jer ću ti poslati sve one koji sebe drže pravednima osuđujući grešnike. I tako će pakao opet biti pun dok ja na dođem."
A đavao (vrag) je plakao i jadikovao pri pomisli da više nijedan grešnik neće doći u pakao.
Tada mu Bog reče: " Ne plači, jer ću ti poslati sve one koji sebe drže pravednima osuđujući grešnike. I tako će pakao opet biti pun dok ja na dođem."
Pretplati se na:
Komentari (Atom)