sf lickme

- Hm,yeeess - poce svoju pricu Lickme-Eatme - ja mogu da vratim duše slavnih blogera koji su vec odavno mrtvi na iskrici.
Bila je malo pijana od sexporuka, jer da nije, vjerojatno joj ne bi palo na pamet da kaže nešto slicno. Naravno, bilo je i razumljivo da se malo više razgoliti na Roun Robin kod VirtualGejshe.
styx, mlada profa hebrejskog jezika, popravi cvike, koje su joj spale na vrh nosa i osvrne se, da vidi ne prisluškuje li netko njihov razgovor.
- Zaista, lickme?
- Mislim upravo to što sam rekla. I ne samo da mogu ovamo da vratim duh, vec i blogove i i slike i tijela istih.
- Ne bih rekla da je to moguce - primjeti styx nevoljko.
- Zašto ne? Jednostavna stvar vremenskog prenosa.
- Misliš putovanje kroz vrijeme? Ali, to je... pa... nemoguce.
- Ne, ako znaš kako.
- Pa, kako, lickme-eatme?
- Misliš da cu ti stvarno reci? - upita lickme, ozbiljna, promuklim glasom. Nejasnim pogledom tražila je još koju cigaretu i pice, ali ne pronadje ništa. - Dovela sam njih nekoliko. habucibe, Pike_Ts, Medodebeli, berezinmatok, zelenaruka, VandaVampirica, reinkarnirani, Twirl..L-S-D
- Zar im se ovdje nije svidjelo? Verujem da su bili zapanjeni našom modernom premium iskricom - upade styx. Razgovor je poceo sve više da je zabavlja.
- Naravno da su bili. I to koliko. Posebno Twirl. Mislila sam da ce poludjeti od radosti, kad mu objasnim nešto malo od svega toga na svom jadnom, nabubanom hrvatskom jeziku, ali ne...
- Nešto nije bilo u redu?
- Pitanje razlicitih kultura. Nikako nisu mogli da se priviknu na naš nacin virtualnog života. Postajali su strašno usamljeni i zaplašeni. I tako sam pokušala Twirl-a.
- Šta! - povice styx. Ovo je vec bilo bliže njezinom podrucju.
- Ne vici, curo draga, ne vici - nastavi lickme. - To je znak lošeg ponašanja.
- Jesi li rekla da ste dovela ovamo twirla ?
- Jesam. Trebao mi je covjek univerzalnog duha, neko ko dovoljno poznaje ljude, neko sposoban da živi sa njima, vjekovima daleko od sopstvenog vremena. Twirl je bio taj covjek. Eto, imam ovde njegov potpis. Kao uspomenu, znaš.
- tebi? - upita styx izbuljenih ociju.
- Tocno ovdje - lickme nespretno prepipa džepove na hlacama. - Ah, evo ga ovdje.
Mali komad nekakvog kartona nadje se u profesoricinim rukama. Na jednoj strani je pisalo „Twirl i boce, veletrgovina odreda za cistocu“. Na drugoj strani bilo je napisano, razvucenim rukopisom „Twirl djecak sa šibicama“.
Divlja slutnja ispuni styx.
- Kako je izgledao? - upita brzo.
- Nije licio na svoje slike u profilu. Lijep, zgodan, visok. Govorio je pomalo starozagorskim naglaskom. Naravno, ucinila sam sve što je bilo u mojoj moci da ga zadovoljim našim vremenom. Rekla sam mu da imamo visoko mišljenje o njegovim prirucnicima za preživljavanje i da ih još postavljamo kako na blogove tako i na TV daske. U stvari, rekla sam mu kako se o njegovim knjigama postanka govori kao o najvecim ostvarenjima hrvatske literature, možda cak i svjetske.
- Dobro. Dobro - prekide je styx bez daha.
- Rekla sam mu da su napisane citave biblioteke komentara o njegovim tekstovima. Naravno, želio je da vidi nešto od toga, tako da sam mu donijela na uvid sve CD sto imam.
- I?
- Oh, bio je ocaran. Naravno, imao je problema s našim idiomima i pozivanjem na dogadaje koji su se desili prije 2003. godine, ali sam mu pomogla, tako da je sve razumio. Jadan momak! Mislim da ni u snu nije ocekivao tako nešto, takav odnos prema sebi. Stalno je govorio: „Boce su milostive! Šta sve može da se iscijedi iz boca u pet vjekova? Može da se iscijedi, cini mi se, prava poplava iz malo mokrih rijeci !“
- On to nikada ne bi rekao!
- Zašto ne? Pisao je svoje blogove što je mogao brže, davao je mnogo važnosti terminima. Napisao je „kako prepoznati ženu“ za manje od sedam mjeseci. Osnova je vec od ranije bila poznata i on ju je samo izgladio.
- To je sve što naprave ogledalu za teleskop. Izglade ga - ogorceno doda profesorica hebrejskog citirajuci Asimova.
Lickme napravi pokret pun prezira. Spazila je još neispijen koktel u baru, nekoliko koraka od mjesta gdje su sjedili. Ustane i donese ga.
- Rekla sam besmrtnom bardu da držimo cak i kurseve o njemu na raznim portalima cak i univerzitetima.
- Ja držim jedan.
- Znam. Ubacila sam ga na tvoj dodatni vecernji kurs. Nikada nisam vidjela covjeka toliko znatiželjnog da sazna šta ce potomci misliti o njemu. Zaista se trudio.
- Ubacila si Twirla na moj kurs? - mumljala je styx. Cak i kao fantazija jedne ženske pijanice, ta ju je misao potresla. I, da li je to bila fantazija pripite lickme? Pocela je da se sjeca zelenog ružnog covjeka inteligentnog nacina govora...
- Ne pod njegovim pravim imenom, naravno - nastavi lickme. - Nije više važno šta je sve pretrpio. Bila je to greška, to je sve. Velika greška. Jadan momak - otpila je iz caše i zaklimala glavom.
- Zašto je to bila greška? Šta se dogodilo?
- Morala sam da ga vratim u 2003. godinu. Lickme prezrivo zareža. - Koliko poniženja može covjek da izdrži, šta misliš?
- O kakvom poniženju govoriš?
Lickme sasu koktel.
- No, ti jadna budalo, obrisala si mu sve komentare na blogu.
------------------------------
Dan kasnije, cijeli je svijet saznao sadržaj RR Virtualgejshe. Gramaticki besprijekorna, logicki jasna, kratka, bila je ponovljena više puta na nekoliko svjetskih jezika:

„Vaši signali nepotrebni. Znamo za vas, ali još niste zreli za kontakt. Šutite i razvijajte se.“


http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=3840&log=336453
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=15277&log=345548
http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=6097&log=85800

I Istok i Zapad

Na Istoku, sluzbenici rade od sedam do tri.
Na Zapadu, od devet do pet.
Sluzbenicki Istok se budi u pola sest.
Cinovnicki Zapad u sedam.

Mamurni Istok baulja kroz maglovito zimsko jutro, psujuci posao, drzavu,
zivot, sudbinu.
Istok je poluobrijan. To je zbog toga sto se brijao sinoc, da bi ujutro
mogao duze spavati.
Glatko izbrijani Zapad vozi se sutke metroom.

Istok prica politicke viceve u pretrpanom autobusu.
Zapad cita novine. Potpuna tisina. Niko ni sa kim ne razgovara.

Istok se zaljubljuje u nepoznatu sluzbenicu sa
zelenim ocima izmedju tri autobusne stanice.
Naravno, on stize u pola osam na posao i kaze ljutito sefu: Sto je? Pa
nismo, valjda, na Zapadu?
Zapad pocinje raditi u devet.

U to vrijeme Istok vec polako pocinje dolaziti sebi.
Popio je tri kave i procitao u novinama sto se dogadja na Zapadu. Do pola
deset, Istok razgovara o tome sto je sinoc bilo na televiziji.

Zapad vec uveliko radi. On ne moze prepricati sto se sve dogadjalo na
dvadeset i sedam televizijskih kanala, jer niko nije gledao isti program.

U pola jedanaest, Istok koji je imao dva sata
prednosti pred Zapadom, odlazi na zasluzeni dorucak, koji se placa
bonovima. Kao da je cijelo jutro kopao, on doruckuje gulase, pljeskavice,
bureke, tripice, grah, janjetinu s kupusom i ostala laksa jela.
Poslije zvace cackalicu i popije tri pive, odlikovane na svjetskoj
izlozbi.

Zapad ima pauzu za rucak izmedju dvanaest i jedan sat. On stojeci pojede
sendvic s hladnom piletinom (bijelo meso) i popije 7 UP. Zatim se vrati
na posao. U hodniku ureda popio je prvu instant-kavu iz kartonske case.

Istok vec ima prednost od tri pive i dva vinjaka.
Usput, cuo je za neku rasprodaju, pa je skoknuo vidjeti o cemu se radi i
vratio se poslije dva sata u kancelariju.

Zapad se dogovorio da sastanak Sindikata bude odrzan u subotu, kad se ne
radi. Odlucivat ce se o mogucem strajku.
Istok je preko Sindikata dobio zaledjenu junecu polovicu, koju ce strpati
u zamrzivac. Okrvavljeno odijelo odnio je na kemijsko ciscenje.

U tri po podne Istok se vraca kuci. Prije toga
svraca na jos jedno pivo.
Zapad i dalje radi.
Istok ruca. Obitelj ide na prstima, jer se tata
premorio na poslu.
Zapad i dalje radi.

Istok je prilegao na divan i uskoro hrce, posto je prethodno novinama
prekrio lice. Bude ga u 17h30 da gleda televizijski dnevnik. Istok ima
tisucu primjedbi na ekonomsku situaciju.
Zapad i dalje radi.

Posto je odgledao vijesti, Istok se baca na laksu veseru: kuhana svinjska
koljenica sa hrenom i crnjak od tasta sa sela.
Sest sati: Zapad se vraca kuci. Nema snage citati novine u podzemnoj
zeljeznici.
Zapad je iscijedio sve iz Zapada.

Istok je svjeziji navecer, nego ujutro!
On vec igra karte s kumovima i otvara trecu bocu crnjaka.

Na smrt umorni Zapad zbacuje mokasine s nogu i pije viski da dodje sebi.
Baca se u fotelju i gleda treperave televizijske
slike ne shvacajuci, uopce, sadrzaj.
Pita se, ima li zivot bilo kakvog smisla?
Kuda sve to vodi? Zatim bezvoljno vecera: blijeda atlantska riba bez ukusa
i kuhano povrce. Casa bijelog vina.

U tom trenutku, Istok je vec u prednosti za pet boca crnjaka.
Zapad odlazi rano na spavanje. Sutra je radni dan.
Zapad ce zivjeti samo preko vikenda.
Od petka u pet po podne, do nedelje navecer.

Istoku je svaki dan praznik.
Ne bih zivio na Zapadu, kaze zeni, da mi daju milijun dnevno!

Zapad uzima pilulu za spavanje.

Istok lakomisleno pozajmljuje novac od Zapada.
Zapad odobrava kredite, da bi zivio od kamata s Istoka.

I Istok i Zapad spavaju kao bebe i sanjaju u bojama.

prsten : proci ce

Znadeš li onu priču kad je Rama bio izgnan na 14
godina u šumu sa Sitom i Lakšmanom. Mama mu je
dala prsten i
rekla mu: sine, ovaj prsten je poseban ne diraj ga
ako nije nužno. Smiješ ga pogledati samo kad ti je
jako teško ili
kad si izuzetno sretan. I tako je Rama čuvao
presten za te posebne prilike. Kad mu je bilo jako
teško i mislio je
da ne može teže biti uzme prsten, pogleda ga i na
njemu ugleda: proći će. Nakon nekog vremena rama
je prebrodio
teškoće i sav sretan ispunjen radošću želi to
podijeliti s ostalima, ali se sjeti majčinih
riječi, pogleda na prsten i ugleda: proći će.

posljednja riječ života nije ostati ležati već ustati

"Obala čvrsto stoji, ne pomiče se ni milimetra, ali valovi uvijek novom žestinom udaraju o nju."Čvrstina stijene i upornosti valova, to je slika našeg života.

Nemoguće je ne uprljati ruke, lice i tijelo. Nemoguće je ne pogriješiti i ne uprljati savjest, nemoguće je ne zamjeriti se s prijateljima ili ih razočarati. Ali ipak, lice ti može postati čisto, ruke oprane, savjest rasterećena, a prijatelji te mogu voljeti još većom ljubavlju. Život nije u tome da ruke ne uprljaš- već da ih opereš, nije u tome da ti lice bude prljavo- već da ga stalno pereš. Tko mračnim očima gleda na život, misli da je život stalno prljanje savjesti, tijela, lica, ruku i međuljudskih odnosa. Onaj tko život gleda sa svijetle strane, raduje se gledajući ga kako opet postaje ljepši, slobodniji, kako čovjekove ruke postaju čiste, lice sjajnije, savjest sve jača, a međuljudski odnosi i dalje funkcioniraju. I jedno i drugo mora ići skupa. Nije tragično uprljati se, nego ne oprati se. Bilo bi tragično kad bi rekao, čemu prati ruke kad ću ih opet uprljati. Zamisli da se ne pereš mjesec dana. Upravo tako činimo, ako se mjesecima i godinama ne ispovijedamo... Ljudi i priroda, prašina i blato oko tebe i u tebi neprestano će te prljati, poput morskih valova će navaljivati na tebe, ali ti znaš da se uvijek možeš očistiti, pokajati, pomiriti s prijateljima, oprati, da bi bio čist i još ljepši. Ako te netko povrijedio pa mu ti opraštaš, ili si ti nekoga povrijedio pa ti on oprosti, onda je vaše prijateljstvo još čvršće. To je poput kosti koja pukne, jača je na mjestu gdje zaraste. I željezo je jače tamo gdje je zavareno... :) Čovjekov život se, dakle, sastoji u stalnom pranju, čišćenju, ustajanju, ohrabrivanju. No, to nije povratak na staro, već uvijek novi i novi korak. Svako pranje i svako pomirenje s drugima, svako pokajanje prema Bogu jest novi korak prema ljudima, Bogu i prema čistoći. Ono što te ne ubije, to te ojača. Što te više napadaju prljavštine, što više moraš padati pa ustajati, što te ljudi više vrijeđaju, kritiziraju, muče, ne razumiju i udaraju, što te ruka sudbine više pritišće, to ćeš sa snagom koju nosiš u sebi lakše se- podići ,rasti.. Padovi koji se ponavljaju, a ti se ponovo dižeš, ohrabruju te. Ne boj ih se. Oni te ne mogu uništiti kao što valovi ne mogu uništiti stijenu. Ali, kao što valovi čine bezbroj različitih likova u stijeni, tako ćeš i ti svojim padovima poprimiti bezbroj likova, oblikovat će te, očeličiti i usmjeriti novim životnim pogledima. Time što si dopustio da padneš, ali si se digao, moći ćeš drugima pomoći da ne ostanu ležati... Možda je zato Isus dopustio da i po drugi put padne pod križ. Ne boj se, posljednja riječ života nije ostati ležati već ustati i zauvijek stajati na nogama. Neka te prati ta svijetla perspektiva život..

legenda Felininom crnom biseru

legenda Felininom crnom biseru
I ovako govore Ruani svojoj deci:
Davno u vremena dok su na zemlji živeli bogovi
rodila se velika ljubav izmedu Feline i Taresa.
Zemljom je vladao Berol, vrhovni bog, koji imade
tri žene i sa njima puno dece. Felina beše šumska
vila cerka Berola i Minele, boginje zemlje te
živeše u šumi gajeci i brinuci o drvecu i mnogom
drugom bilju. A Tares beše isto njihov sin ali on
beše silovite prirode, uzgajivac zveri, neobuzdan
i snažan.
Brat i sestra oni behu i Felina voleše svog brata
neizmerno i iskreno, slepa za njegovu pravu
prirodu. Tares nije znao niti mario za njenu
ljubav jer on je hteo da vlada zemljom - njegovo
ratnicko srce žudelo je za ratovima, krvlju i
vlašcu, no krio je to i u tajnosti uzgajao zveri
i cudovišta, duboko u pecinama zemlje gradio
svoju vojsku.
Sve ovo Felina nije primecivala ni znala kao što
niko drugi nije ni slutio jer Tares se
kontrolisao i uspešno zavaravao sve. Kada bi bio
na površini i družio se sa Felinom, slušao pesme,
svirao i živeo kao i svi bogovi.
Ali jednog dana njegova vojska postade velika i
on odluci da je vreme da pokrene svoj plan i
preuzme presto do oca i pokori zemlju. Tada
objavi svima da priprema veliku proslavu i
predstavu sa svojim najlepšim zverima u Felinu
cast i svi su bili pozvani. Na dan kad je
svecanost pocinjala i svi bogovi odoše da
gledaju, Tares pokupi svoje zveri i cudovišta, te
se kradom ušunja u ocev dvor i zauze njegov
presto.
Ali Felina nije išla na svecanost jer nije brata
našla te ga pode tražiti i nade ga gde na prestu
sedi zadovoljan, okružen svojim zverima i
cudovištima. Iznenadi se i zaprepasti te poce
brata moliti da se urazumi i da se pokaje kako bi
mu otac oprostio njegovu osionost, ali Tares
naredi zverima te je oni napadoše i zarobiše.
U to vreme na proslavi njegove zveri napadoše
iznenadivši njegovog oca, bracu i sestre i velik
boj otpoce te Berol naredi da se dvor napadne i
da se osvoji presto. Dugo se bitka vodila i mnogo
herojskih podviga bi tog dana na obe strane ali
na kraju Berol nadjaca Taresovu vojsku i ude u
dvor i u konacnoj bici pobedi Taresa i ubi ga u
besu. Felini srce prepuknu te poce moliti oca za
milost da poštedi Taresa i oživi ga roneci krupne
suze.
Sažali se Berol na njene suze i pokaje se zbog
svog besa i naglosti te oživi Taresa i upita ga
da li se kaje ali porazom ogorceni Tares drsko
uvredi oca i odbi Felinu ljubav na šta ga Berol
pošalje da vecno živi u dubinama zemlje, da nikad
ne izade na površinu jer Felina ga je slepo
branila i molila za milost iako Tares otvoreno
priznaše svoju zlobu.
Od tog dana Tares gospodari podzemljem živi sam
sa svojom mržnjom i željom za vlašcu u društvu sa
svojim zverinjem i cudovištima uporno praveci
vojsku za poslednju bitku. A Felina, prepuklog
srca pobeže na ostrvo na jezeru da vecno oplakuje
crno srce svoga brata i svoju nesrecu gde od
njenih suza nastade veliki biser, crn od njene
tuge.

Legenda o Roku i Cicibeli
Idila s Matejuške
Vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti
Dujka se rodila 1877. godine, kao kći nosača Špire Bašića i kućanice Mande Drljača, para koji je stanovao u velovaroškoj Ulici svetoga Frane broj 30. Obitelj je živjela u pločarici sa zemljanim podom, provlačeći se od danas do sutra, ovisno o Špirinoj sitnoj zaradi ili o iznenadnu tračku neke male sreće koja bi donijela zalogaj i gutljaj. Kad bi se nešto našlo u džepu, otac, majka i kći svečano bi odlazili u Barićevu krčmu iznad Piškere i tu provodili vrijeme u društvu batelanata, ribara, konopara, bikara i skitnica s Matejuške. Mala Dujka bi, sjedeći uz roditelje, strpljivo slušala razgovore i uživala u bučnoj pjesmi tih prostih ljudi slobodna jezika, a znala bi, još od najmanjih nogu, s njima ispiti i poneku čašu vina. ťU zdravlje, to je dobro za krv!Ť govorili su svi oko nje, a njoj je bilo pravo i nije se nimalo bunila. Svuda oko nje uglavnom su bile bačve, a na stolu za kojim je sjedila samo vrči s natpisima: ťPij, Duje!Ť, ťPij, Ive!Ť, ťPij, Špiro!Ť i slično, pa joj nije trebalo znati ni čitati ni pisati. Već tada su je počeli zvati Cicibela, a poneki i skraćeno Cicela, valjda od dragosti, kako zovu mačke.
Godine su prolazile, a ništa bitno nije se mijenjalo u životu Dujke-Cicibele, koja je polako rasla te na kraju postala djevojkom za udaju. Međutim, u osamnaestoj godini ostala je odjednom bez oca i majke, i stvari su se bitno izmijenile. A nije imala, što se kaže, ni križa Božjega. Nije znala ni čitati ni plesti, niti obavljati kućanske poslove. Rugali su joj se onako zapuštenoj i neopranoj, a čak su joj običavali, onako u šali, ponuditi dva šolda da kupi sapun i da se opere. To nije mogla podnijeti, pa bi ih ispsovala na pasja kola. Znala je, naime, psovati bolje od svega ostaloga. ťBeštimaš ka' Cicibela!Ť dobacivali bi ondašnji Splićani svojim ženama i kćerima kad bi se tim damama omaknula koja nepristojna. Onako vazda neoprana i nepočešljana, sitna i neugledna, pogana jezika, velikih nogu uvijek obuvenih u muške cipele, Cicibela naista nije bila nikakav ljubavni izazov. A ipak se našao netko tko je u njoj vidio privlačnu ženu i kojemu nisu smetale njezine mane. Bio je to ribar Roko Ljubica zvan Balauska, rodom Slatinjanin, koji se u nju zagledao još u Barićevoj krčmi i koji joj je dolazio pjevati serenade ťna ponaruŤ. Jer nema tih muškaračkih cipeletina na ženskim nogama ni te šporkice i nepočešljanosti koji mogu spriječiti ljubavnu romantiku kad ona krene na svoj noćni obilazak kroz tijesne splitske varoške ulice, pored kućica s čijih balatura mirišu murtila, điran, gariful i rusulica. Postoji, valjda, neki mitski izbor jači od sudbine i postoje neke nevidljive bliskosti koje određuju.
Roko je živio u nekoj staroj barci na Matejuški. Ta se barka već napola raspadala, ali nije imala gospodara pa je to bila njezina velika prednost. Stoga je Roku pristup u tim neobičnim, proleterskim stambenim okolnostima bio posve slobodan. Mogao je tu živjeti kako je htio i nitko ga ni za što nije pitao. Pa je jednoga lijepoga dana pozvao Dujku-Cicibelu da mu se pridruži i da s njim zajednički živi u njegovoj poluplovećoj vili. Samo što Cicibela nije htjela pristati na takvu lakoumnost budući da je držala do svoje djevojačke časti. Stoga je od svojega udvarača zatražila službeno vjenčanje, po svim društvenim i vjerskim običajima i propisima. To se zaista i dogodilo, povijest kaže točno 16. veljače 1903. ljeta Gospodnjega, a obred se održao u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa. Ta povijest zapamtila je čak i imena kumova: Dionižja Tudora i Marina Vuškovića-Sibića. Sve je, dakle, bilo propisno i po starim uzancama. I svadbeni objed bio je iznimno raskošan, a popilo se i pola hektolitra vina. Možda i više. Čak je uvaženi ribar Cunfo Kamber održao mladencima prigodni govor. Tek nakon toga događaja Roko i Cicibela započeli su svoj bračni život u barci na Matejuški. I bilo im je jako lijepo. Slagali su se i zajednički uživali u dnevnim radostima. Cicibela je svojem Roku skupljala opuške cigareta i kuhala mu brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan. A ponekad i za koji komad mesa. Nisu se trebali brinuti za higijenu u svojem domu, posve lišenom svih suvišnosti, i to je zaista bio sretan i slobodan život u slozi i ljubavi. Ponekad bi im zasmetala neka prejaka kiša ili iznenadna oluja, pa bi se morali privremeno povući u obližnji ťportunŤ kuće doktora Arambašina. I tu odspavati dok nevrijeme ne mine.
Djece nisu imali, ali su zato nabavili psa Belinu, koji ih je zabavljao lajanjem i psećim vragolijama. Međutim, toj trojnoj idili nije bilo suđeno dugo trajanje. Bogati susjed iz obližnje kuće počeo se žestoko buniti zbog Belinina lajanja, pa je jednoga dana općinski živoder odnio njihova miljenika. Doduše, Roko je odmah uspio skupiti novac za Belininu otkupninu, te je pas još neko vrijeme ostao uz svoje gospodare na Matejuški. Ali uskoro je onaj razmažen bogataš udesio da jadnu životinju otruju u gradskoj živodernici, i tako su Roko i Cicibela opet ostali sami. To je bio razlog zbog kojeg je Roko postao žestokim socijalistom suprotstavljenim nepravdi bogataša, i tu je svoju ideologiju, čim bi se nabavilo dovoljno vina, zastupao u temperamentnim monolozima koje je razumjela samo njegova Cicibela. Stoga je trebalo uloviti i prodati kakvu bolju ribu ne bi li se došlo do novca za društveni život u krčmi.
Najveći događaj za bračni par bio je posjet konobi Brajevića Vujice u Antonovoj ulici na Soluratu. Tu bi se, uz Roka i Cicibelu, uz njihove kumove Marina Vuškovića i Dionižja Tudora te govornika Cunfa Kambera, okupili Mate Gingerlin, Toni Kašelun, Bepo Škarpelin i Karlo Zvonar o' Sustipana, a najvažniji od svih bili su Duje Pompadur i Vužija, batištrada o' pompe funebre. Poveli bi se važni razgovori koji bi započeli s politikom, a završili s vinom. To nije, doduše, bio salonski ugođaj, ali je ipak bio zorno ispunjen stvarima koje su značile sustavnost i smisao. Tu je, u kutu, bio žrvanj za mljevenje žita, a svuda uokolo različite vinske bačve i srodni objekti: badnji, bigunci, lavadure, lakomice, dižve, šešule i tko zna što još. S greda pod svodom visjele su jareće mješine i polivače, a pored njih pršuti i sušena panceta. Miris koji se širio u tom polumračnom carstvu bio je najdivniji izazov za okupljene pjesničke duše, pa su stoga gosti, sjedeći na bancima, trupicima, okrenutim maštilima, kantama od petrolja ili jednostavno na donesenu kamenju, bili izloženi neprestanu uzbuđenju pretvorenu u natjecanje glasova. Vikalo se i pjevalo, stvarale su se dosjetke i izmišljene priče, i to je trajalo do kasno u noć, kad bi Vujica svoje goste istjerao iz konobe. Nakon svega što bi čuli, a pogotovu poslije onoga što bi popili, gosti nisu bili naročito spremni krenuti u noćni mrak, pun sablasnih bića — višćica, macića i manjinjorga, što su na njih vrebali iza svakog kantuna. Roku i Cicibeli trebalo je prevaliti tek stotinjak metara do njihove barke na Matejuški, ali i to je značilo pustolovinu, sa spoticanjem i padanjem, s lutanjem kroz tamu do konačnoga, spasonosnog ulaska u domaći mir pod provom. Taj stambeni brodić na prijateljskom moru postajao je sve stariji i sve bolesniji. Vazda je kroz svoje trule daske propuštao more i upijao vlagu, što je, dakako, ugrožavalo udobnost i izazivalo ljutnju domaćina i domaćice. Stoga bi Roko znao odnekud nabaviti cementa te bi zacementirao nove rupe kako bi spriječio prodor elemenata u njihovu intimu. Ali jednoga dana razbješnjela garbinada dokraja je uništila njihovu gajetu i nikakva količina cementa nije više bila kadra popraviti kvar. Trebalo je, jednostavno, pronaći novi brodić i preseliti se u njegovu utrobu. Samo preseljenje nije bilo nikakva poteškoća, jer nije trebalo prenositi ni krevet ni ormar, ni stol ni stolice. Zacijelo ni biblioteku ni umjetničke slike. A na kraju je ispalo da ni brod nije bilo odveć teško naći. Kao što je Roko bio našao onu prvu, tako je njih dvoje našlo najprije jednu, a zatim i drugu gajetu, pa čak i jedan leut. Navikli na takvo življenje u brodu, ostali su mu vjerni sve dok im je sudbina to dopuštala. Čak se dogodilo da je Roko jednu od tih stambenih gajeta, u koju su se bili uselili, inače vlasništvo inženjera Ivaniševića, inženjera Krstulovića i inženjera Kargotića, prodao za tristo dinara te preselio u drugu, također napuštenu zbog starosti. Srećom, navedena gospoda to su shvatila kao šalu, te su se velikodušno odrekla i gajete i novca. Valjda im to nije bilo nimalo teško, jer brodić im zacijelo više nije mogao služiti u ribolovno zabavljačke svrhe, a svaki se lako mogao odreći one stotine dinara u korist simpatičnoga Roka i njegove ljupke Cicibele. Tako su Roko i njegova bolja polovica selili iz brodića u brodić, sve dok ih, kad su već zašli u poodmakle godine, gradsko poglavarstvo nije preselilo pod krov. I tako je nestalo idile na Matejuški, prizora koji je golicao maštu i radoznalost prolaznika, čak i turista koji su znali snimati tu neobičnu sliku za svoje albume uspomena.
Splićani su otada znali susretati neobični par kako, sjetna i izgubljena pogleda, luta ulicama staroga dijela grada. Na pitanje gdje sada stanuju Roko bi, uz podrugljiv smiješak, običavao govoriti: ťU palacu kraj Svetega DujeŤ. A to novo obitavalište bila je, zapravo, zloglasna Careva avlija, to jest stara kuća iza Vestibula Dioklecijanove palače, podignuta još u osamnaestom stoljeću. Roko i Dujka bili su se navikli na samostalno stanovanje u svojoj barci na Matejuški, prepušteni tek moru i nebu koji su im prirodno određivali njihov dio zraka. Međutim u ťpalacu kraj Svetega DujeŤ, koji se sastojao od dvaju katova i prizemlja, te imao dvanaest soba, dvije kuhinje i jedan zahod, živjelo je jedanaest obitelji sa sveukupno sedamdeset i četiri stanara. Nije tu bilo ni vode ni električne rasvjete, tako da je njih dvoje neprestano uzdisalo za Matejuškom, za njezinim morem i njezinom mjesečinom. Gotovo svi odrasli stanari te kuće živjeli su od prostitucije, a Roko i Dujka-Cicibela strogo su pazili na bračnu pristojnost i na opći moral. Splićani su postali zabrinuti razmišljajući o sudbini svojih miljenika sa Matejuške, i mnogi su se pitali kako taj mitski par podnosi progonstvo među zidovima Dioklecijanove palače. Ali ni Roko ni njegova supruga nisu se htjeli odreći dijela svijeta u kojemu su proveli mladost i vrijeme svoje mladenačke ljubavi, pa bi znali sjediti uz more, čeznutljivo promatrajući privezane brodiće koji su ih podsjećali na prošlost. Tek su ih hladnoća ozlojeđene noći i razularenost njezinih vjetrova tjerali među sedamdeset i četvero stanara mračnog ťplanetaŤ.
Jer njihovo staro društvo rasule su nemilosrdne godine, pa su oni postali veoma osamljeni i sjetni. Nije više bilo onih šala i one pjesme u Vujičinoj konobi, a tuga se uvlačila u duše Roka i njegove Dujke-Cicibele. Osamljenost ih je sve više vezivala jedno uz drugo, pa se više nisu htjeli ni na trenutak rastajati. Vazda i svagdje bili su zajedno, spojeni u jednu osobnost i jednu želju. A ta ih je želja neprestano vodila u onaj dio Splita gdje je započela njihova idila. Je li to bio nekakav san ili samo igra mašte, ali iznenada im se posrećilo da im je netko odozgo ponudio ruševnu kućicu u Antonovoj ulici broj 14, dva koraka od Matejuške, i tako su se zauvijek oslobodili one zle kuće pokraj Peristila. Bili su opet slobodni od tuđega svijeta i svoji na svome. Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale lađe-spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše u sporazumu sa zimskom studeni, i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj. Mogli su razgovijetno čuti kako oko njih jauču prokletnici iz čistilišta i kako ih neki sablasni glasi neprestano dozivaju iz mraka Antonove ulice. Povremeno bi se začuo i lavež njihove nestale Beline, a nešto bijelo zalepršalo bi pred otvorenim prozorčićem potleušice, sraslim s tamom. Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli.
Pa su, poslije, na tom mjestu neki ljudi zatekli dva napuštena tijela i odnijeli ih ukopati na novom gradskom groblju Tršćenice. Ljudi zaboravljaju, pa se sada, nakon vreve događaja koji su naišli, više točno ne zna kad je to bilo. Zacijelo one hladne i zlosutne zime 1936/37. godine. A vi koji danas običavate poduzimati samotničke noćne šetnje uz bankinu splitske Matejuške, nemojte ostati iznenađeni ako jednom, iz kakve stare gajete koju su tu neki dusi privezali za kraj, začujete uzdahe i čudne riječi koje danas više nitko ne razumije niti ih može izgovoriti.

Lutka od soli

Lutka od soli putovala je tisuće kilometara i zaustavila se na morskoj obali. Bila je opčarana velikom tekućom masom. Takva što još nikada nije vidjela.
"Tko si ti?", upitala je lutka od soli more. "Dođi amo i vidi", odgovori more sa smješkom.
I lutka je ušla u more. ( ja sam ušla na Net) Što je dalje išla, to se više rastapala dok od nje nije ostala samo mala količina. Prije nego se posve rastopila, lutka je sva u čudu uskliknula:
"Sad znam tko sam ja!" ( Ja još ne znam tko sam ja…..)

Jedna stara kršćanska legenda pripovjeda ovo:

Kad je Sin Božji bio pribijen na križ i na križu umro, otišao je ravno u pakao i oslobodio sve grešnike koji su se mučili u paklu.
A đavao (vrag) je plakao i jadikovao pri pomisli da više nijedan grešnik neće doći u pakao.
Tada mu Bog reče: " Ne plači, jer ću ti poslati sve one koji sebe drže pravednima osuđujući grešnike. I tako će pakao opet biti pun dok ja na dođem."

Ispričat ću ti priču za tebe, priču koja je izraz vječnog sukoba duše I ljubavi, dramu Psihe I Erosa.

Jednom davno dok su Muze još šetale grčkim
olimpskim Parnasom, a bogovi ličili ljudima,
djevojka imenom Psiha, koja je ljepotom nadilazila
i najljepše, nije nalazila zaručnika.Njezina
savršena ljepota plašila je mladiće.Roditelji,
očajni zbog sudbine svoje kćeri, obratiše se
prorocima za savjet.Valja je uresiti kao za
vjenčanje i izložiti na stijenu povrh planine,
savjetovahu ih proroci,
Doći će čudovište i uzeti je za ženu.Očajni
roditelji, svjesni da božici sudbine Moiri, koja
koja je moćnija i od Olimpljana, ne mogu uteći,
odvode Psihu na određeno im mjesto i ostavljaju
samu.Uskoro je povjetarac odnosi zrakom do dna
duboke doline, u veličanstvenu palaču, gdje je
poput robova služe glasovi.Osjeća nečiju
prisutnost u svojoj blizini, ali ne zna tko je taj
koga osjeća uz sebe. Osjeća da je taj nepoznati
netko njen muž, kojeg su joj prorekli; ne kazuje
joj tko je, tek upozorava da će ga zauvijek
izgubiti ako ga ugleda.Sretna jest, ali njezina
znatiželja da ugleda lice onoga koga joj je
sudbina odredila ne vidjeti,bila je snažnija. Pod
svjetlom svjetiljke, kradom unešene u palaču,
jedne je noći ugledala, zapalog kraj sebe, lijepo
lice mladića. Na nesreću, njezina ruka zadršće
pred onim što je ugledala, a kap vrelog ulja
svjetiljke padne na usnulo tijelo Erosa - boga
ljubavi.Otkrivena se Ljubav probudi i
pobjegne.Tada počinju Psihine nevolje, postaje
žrtvom Afroditina bjesa zbog učinjene pogreške,
ali žrtva I vlastite trpnje zbog otkrivene ,ali
izgubljene ljubavi. No, to je već druga priča.
Eros nije mogao zaboraviti Psihu, kao ni ona
njega.Moćni im Zeus uslišava želju i
oni, naravno, sretni u otkrivenoj ljubavi,
nastaviše živjeti zajedno.I danas, tu negdje, među
nama
svjedoče o svojoj ljubavi.

Zašto ti ispričah priču o ljubavi?
U priči koju ispričah Eros jest ljubav,
užitak,nagon koji tjera cijelu egzistenciju da se
ostvari u radnji, a Psiha jest metafora duše koja
želi upoznati tu ljubav.Slijepo prepuštanje
nepoznatom,prihvaćena zabrana gledanja ljubavnika,
ali i osjećaj njegove prisutnosti znače odstupanje
svijesti pred željom - osjetiti se
ljubljenom.Psiha, ipak, želi vidjeti ljubavnika:
uzima baklju - treperavo svjetlo duha koje
oklijeva da prekrši pravilo i prihvati zbilju.Pred
divnim tijelom duša predosjeća o onome što njegova
prisutnost krije čudovišno na mračnoj razini
ostvarenja.Prodrijevši u tajnu, izgubila je sreću.
Ljubav otkrivena bježi.Psihina duša luta
progonjena od Afrodite koja je dvostruko
ljubomorna: kao žena zbog Psihine ljepote i kao
majka zbog ljubavi koju djevojka izaziva u njezina
sina Erosa.Duša upoznaje sve strahote pokore zbog
ljubavi koju je otkrila.No, Eros, ustrajan u želji
da je voli, oslobađa dušu mučenja.Dopuštenje za
vjenčanje traži u Zeusa: brak Erosa i Psihe neće
se ostvariti samo na razini senzualnih želja, već
i duhom.Eros se ne javlja više samo u obliku
glasova, ne plaši više poput čudovišta ili samo
tjelesnim svojim obličjem, ljubav se uključila u
život, duh i tijelo su u jedinstvu.

Zašto ti ispričah priču? Ne znam, osjetih
želju ispričati je tebi ....., ispričati je sebi.A
ja ne znam drugačije nego kako osjećam. I nadam se
da ti je bilo milo " slušati " je ...,
meni je bilo milo pričati je tebi.
I ne znam mudrosti mudrije od osjećaja, i ne znam
.., ljubavniju priču od ispričane.

p.s.

ima jos jedna ljubavnija zove se Slavuj i ruza

priča o dva miša u kanti mlijeka.

Hrabro samo!
Hrabrošću ćeš sve nadvladati.
Kako? Nitko to ne može reći unaprijed,
ali uspjet ćeš.
Razmišljaj o onoj ne baš tako glupoj priči
o dva miša u kanti mlijeka.
Jedan je izgubio odvažnost,
prestao se gibati i ugušio se.
Drugi nije prestao,
hrabro se praćakao i koprcao
dok nije nastao komadić maslaca.
Tako se spasio.

U najbezizlaznijim, najcrnjim situacijama
moraš dobro tragati za zrakama svjetla.
I naći ćeš ih!

Oblaci za melq

gledam kroz porzor...crni oblacu su napravili ukrug cetverokut odkud viri malo sunca...gdje li su sad zvijezde? sto one rade? iskre li? u kojem dijelu ove planete lezi melqart praveci smajleka:) a 5element čaka i čaka, ne zna ni vragec kaj druid  čaka:)) pa ne zna ni samozatajna:) sto da radi nesreca? da suicid izvrsi na svim miama? Milon mia se izrodilo na iskrici sve lošijeg kvaliteta, tako da origigi mia ne diže revolicuju, jer nisu joj nikakva konkurencija.. cloudelt je pronasal miu, upala u provaliju njene duse, i tko sad da joj da spanosonu slamcicu? melqrt? melqrt šareni leptir leti prostranstvima svemira i trazi raj...i zna mia da nije u novcu sve, tako se barem laze..gdje je sad isus superstar? odrekao se nekoga i taj nektko je pripada meni,i mia ima mirovinu jednom melqartu, no kako dati svim melqartima penziju? nije mia hrvatska, ona je samo drzava za sebe?
 mia je mala slovenija i mala GB ljeti:) i ove zime na skijanje u austriju će oni za koje nema zime:)
jer dok su melqartovi u pravu elementi gube glavu:)

dovoljno sam luda jer imam muda:))

voli te netko:) uz "Everybody's Free to Wear Sunscreen"

Hoću s nekim da razgovaram,

Hoću s nekim da razgovaram, hoću da mu iznesem
svoje probleme,

 hoću da mi se objasne neke stvari, pa ne može to
tako, iskričari moji?!

Ovaj do mene ne radi ništa, i za to NIŠTA, još je
i više plaćen od mene!

A ima još toga. ..Imam ja i neke svoje probleme,
da kažemo familijarne

koji se ne govore tek tako i svakome!

 Hoću to nekome reći, otvoriti dušu da me se
sasluša,

 da mi bude lakše. A ljudi nemaju vremena za
mene.

Zaustavim prijatelja na ulici i kažem:

- Divno da sam te srela. Znaš, moj partner….

I tu me prijatelj prekida.


- E, on mi sada treba. Tu mi možeš mnogo pomoći.

 Onaj njegov brat što radi u građevinskoj firmi,

on ti lakše dolazi do tog cementa.


A meni trebaju samo još dvije vreće pa da dovršim
kuću...


 Daj, učini mi to, zamoli  partnera da on zamoli
brata.

I što sada?!

Umjesto da on mene shvati, ja sada moram shvatiti
njega.

Ja se moram miriti sa bratom od partnera zbog

dvije vreće cementa!

 Zapravo, to nisu dvije vreće cementa. ..to je

njegova muka,

 njegovo opterećenje.

 Čovjek mi prišao, otvorio srce, povjerio se...

I ja sam ga shvatila. Ali tko će mene shvatiti,

kad za mene nitko nema vremena! A i ja moram

nekome reći

 ono što mene tišti, otvoriti dušu, izjadati
se...

Pa krenem pretpostavljenom. Ne mora on ništa

poduzimati,

 ništa pomoći, ali neka me sasluša, bit će mi
lakše.

 E, ali na vratima je tajnica:

- Gospodin taj i taj, nema vremena, jako je

zauzet!

- Ima klijenta?

- Nema ali je zauzet! Svaki čas guta aspirine.

Pa razmišljam: nije baš da me neće primiti,

 zaokupljen je čovjek problemima, čim guta

aspirine. Nije mu lako.

 Znamo, pao je u nemilost rukovoditelja,

 ima i on svoje muke. Vidila sam ga i pred

njegovim uredom!

 I on moli da ga se primi, ali i tamo je

tajnica. A rukovoditelj sam u kancelariji,

 ali ga neće primiti. Zašto?

 Zato što i ON ima svoje probleme.

 Rukovoditeljski i stranački  problemi.

Pao je u nemilost gradonačelnika,

 onda žena, pa djeca, pa se i kod njega

 nakupilo...

E, sada ne može on uz svoje probleme gurati u

glavu još i tuđe probleme!

A tko njega da shvati? I on bi to nekome rekao,

ali kome? Gradonačelniku? Da, ali gradonačelnik
nema vremena

za njega. I tamo je tajnica.

- Gradonačelnik? Jest da je sam u kancelariji,

 ali je zauzet Guta tablete!

Guta, dabome da guta, jer i gradonačlnik je isto

 tako čovjek, kao i svi mi. I on ima svoje

probleme. Nije ni njemu lako!

Jest da je on gradonačelnik, ali su mu i problemi

gradonačelnički!

 Ima gradonačelničke probleme kod kuće, zatim

gradonačelničke probleme na poslu, pa sve tako

nešto gradonačelničko.

I kome sad on da kaže svoju muku, kako se

riješiti svojih problema, kome to reći?

Ministru?!

 Da, ali on je u nemilosti kod ministra.

 I on odlazi ministru, najavi se, htio bi mu

otvoriti dušu, izjadati se, ali ministar nema

vremena za njega. Zauzet, guta amizole!

A zašto? Zato što i ministar ima svoje

probleme! A problemi su ministarski!

Ministarski na radnom mjestu, ministarski kod


kuće. Živ čovjek od krvi, mesa i problema.

 I kome on sad da iznese te svoje probleme?

 Treba i njega shvatiti!

Ovako treba gledati na stvar.

 Nisi samo ti od problema, i nije samo tvoj

problem - problem!

 E, ako tako shvatiš stvari, pa shvatiš

pretpostavljenog, pa rukovoditelja,

gradonačelnika, ministra,

predsjednika... onda ćeš lakše shvatiti i sebe


 A ako si shvatio sebe, onda je stvar u redu,

onda ti nitko i ne treba.

 Zašto smetati drugima,

 razgovaraj sam sa sobom,

jer sam ćeš najbolje sebe i shvatiti.

 Pa sam tako i ja razgovarala sama sa sobom,

 iznijela sam sve probleme pred sebe,

 izjadala se

samoj sebi, posavjetovala samu sebe,

i sada sam bez problema!

Bajka o toplim pahuljicama

Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi zvanih Tim i Maggie
sa svoje dvoje djece po imenu John i Lucy. Da bi se razumjelo
kako su bili sretni, morate razumjeti kakvo je to bilo vrijeme.
Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu
torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu,
mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. Tople pahuljice su se
mnogo tražile jer su činile da se svatko tko ih dobije osjeća
prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovito dobivali
pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je
uzrokovala da im se kralježnica skvrči i da umru.



Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad
bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih
imati tople pahuljice.



Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine
ruke male djevojčice. Kada bi pahuljica ugledala svjetlo dana,
nasmiješila bi se i procvala u veliku čupavu, toplu pahuljicu..
Tada bi ju postavio na rame, glavu ili krilo osobe i ona bi se
privinula i rastopila na koži i činila da ga prožme dobar
osjećaj. Ljudi su stalno tražili jedni od drugih tople pahuljice
i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nikada nije bio
problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga
bili sretni i sjećali se najčešće toplo i pahuljasto.



Jednoga dana zločesta je vještica postala ljuta jer su svi
toliko sretni i nitko ne kupuje njezine napitke i masti. Bila je
jako lukava te smisli opak plan. Jednog prekrasnog jutra uvuče
se k Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i došapne mu u
uho:



Pogledaj Time, vidi koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy.
Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda neće ostati
nijedna za tebe. Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici pa joj
reče: želiš li reći da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj
torbi kada posegnemo za njima? A vještica odvrati: Ne, apsolutno
ne, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati.
Potom odletje dalje na metli smijući se i vrišteći.



Tim to primi srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie
davala tople pahuljice nekom drugom. Čak se zabrinuo i uznemirio
jer je volio Meggiene tople pahuljice. I nije htio ostati bez
njih. Bio je uvjeren da nije u redu da Maggie troši svoje tople
pahulje na djecu i druge ljude. Počne se žaliti svaki put kad bi
vidio da ih daje nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela,
prestane često davati tople pahuljice drugim ljudima i počne ih
čuvati za njega.



Djeca su to promatrala i uskoro pomisle kako je pogrešno davati
tople pahuljice svaki put kad ih netko traži ili se tako osjeća.
Oni su također postali vrlo oprezni. Promatrali bi svoje
roditelje pažljivo i kadgod bi osjetili da netko od roditelja
daje previše toplih pahuljica, počeli bi prigovarati. Počeli su
osjećati zabrinutost kadgod bi davali tople pahuljice. Iako su
uvijek nalazili tople pahuljice kad bi posegnuli u torbu, sve
rjeđe i rjeđe su posezali i postajali su sve više škrti. Ubrzo
ljudi zamijete nedostatak toplih pahuljica i počnu se osjećati
manje toplo i pahuljasto. Počnu im se kralježnice svijati, a
ponekad bi i umirali zbog nedostatka toplih pahuljica. Sve češće
i češće odlažahu vještici kupovati napitke i masti, čak unatoč
tomu što se činilo da ne djeluju.



Dakle, situacija postane ozbiljna. Zla vještica koja je sve to
promatrala nije stvarno željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi
ne kupuju njezine napitke i masti), te je smislila novi plan.
Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj sa toplim pahuljicama, osim
što je bila hladna. Unutar vještičine torbe bile su hladne
bodlje. Te hladne bodlje nisu činile da se ljudi osjećaju toplo
i pahuljasto, već su činile da se umjesto toga osjećaju hladno i
bodljikavo. Ali su priječile da se kralježnice svijaju. I od
tada, kad god bi netko rekao: „Ja želim tople pahuljice“, ljudi
koji su brinuli da ne iscrpu svoju zalihu bi rekli: „Ja ti ne
mogu dati tople pahuljice, ali želiš li hladne bodlje?“



Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti
tople pahuljice, ali bi jedan ili drugi promijenio mišljenje i
završili bi dajući jedan drugom hladne bodlje. I, kao
posljedicom toga, vrlo je malo ljudi umiralo, ali je mnogo ljudi
bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.



Od dolaska vještice razmjenjivalo se sve manje i manje toplih
pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da
su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je
prouzročilo da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih
nabave. Prije nego se pojavila vještica ljudi su znali biti u
skupinama od troje, četvoro, petoro, ne brinući previše tko komu
daje tople pahuljice. Nakon dolaska vještice, ljudi su se počeli
uparivati i čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedan za
drugoga. Ljudi koji su se zaboravili i dali svoje tople
pahuljice nekom drugom, odmah bi se osjetili krivima zbog toga
što su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog gubitka
toplih pahuljica. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva
partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su
mnogo raditi da bi za njih zaradili. Neki ljudi su nekako
postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući
ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali tople pahuljice ljudima
koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.



Drugo što se dogodilo jest da su neki ljudi uzimali hladne
bodlje – kojih je bilo bezgranično i koje su bile lako dostupne
– bojali ih u bijelo i pahuljasto i davali ih kao tople
pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile
plastične pahuljice i izazivale su dodatne teškoće. Primjerice,
dvoje ljudi koji bi se sastali i slobodno razmjenjivali
plastične pahuljice, pretpostavljali su da bi im trebale učiniti
da se osjećaju dobro.



Umjesto toga, oni su se osjećali loše. Kako su mislili da
razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postajali vrlo zbunjeni,
pa zbog toga nisu otkrivali da su njihovi hladni, bodljikavi
osjećaji zapravo posljedicom činjenice da im se dalo mnogo
plastičnih pahuljica.



Tako je situacija bila vrlo, vrlo zloguka, a sve je započelo
dolaskom vještice, koja je učinila da vjeruju da jednog dana,
kada to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i ondje
više ne naći tople pahuljice.



Ne mnogo kasnije, mlada žena širokih bokova, rođena u znaku
vodenjaka, došla je u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je kao da
ništa nije čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će
potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad ju
nisu tražili. Zvali su je Žena-bok i osuđivali jer je djeci dala
ideju da ne treba brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su
ju vrlo voljela jer su se uz nju osjećala dobro i počela su
davati tople pahuljice kad god su osjetila da im se to sviđa.



Odrasli su postali vrlo zabrinuti, pa su odlučili donijeti zakon
kako bi spriječili djecu da crpu svoje zalihe toplih pahuljica.
Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezazleno davanje toplih
pahuljica, bez dozvole. Mnoga djeca, izgleda, za to nisu
brinula; unatoč zakonu nastavila su davati jedna drugoj tople
pahuljice kad god su to željela i kad god ih se tražilo. Kako je
bilo mnogo, mnogo djece, gotovo koliko i odraslih, počelo je
izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.



Teško je reći što će se dogoditi. Hoće li snage zakona i reda
odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Hoće li se odrasli
pridružiti Ženi-boku i djeci i iskoristiti priliku što će uvijek
biti toplih pahuljica koliko god je potrebno? Hoće li se sjetiti
dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica
bilo u izobilju jer su ih ljudi davali slobodno????

u zoru

Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima
tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako
jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje, prošeta
njegovim ulicama i na prozoru neugledne kućice ugleda – ženu
svog života! Kako? – pitate se. Kako je znao da je to žena
njegovog života? Jednostavno – takvo se znanje ne može mimoići.
No, idemo dalje: I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora.
On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim sve jače i
bučnije, sve dok napokon ne začuje ženski glas: - Tko je? – Ja
sam, odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – Otvori
mi! Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: - Žao mi je, ne
mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za nas dvoje.

Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme
pred vratima, a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek
obilježen ovim iznenadnim susretom. I prođe neko vrijeme, možda
nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on
se opet vrati na prag svoje voljene Pokuca, tiho, pa sve
snažnije, pričeka neko vrijeme, a onda začuje korake po
stepenicama i ženski glas koji upita: - Tko je? – Ja sam,
odgovori muškarac. Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s
dubokom tugom progovori: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje
nema mjesta za dvoje.

Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k
zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog
života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je
proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim
brojnim putovanjima, ljubavi. I uputi se u neke druge krajeve,
druge gradova, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi
stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovo na prag
žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je
ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lik na prozoru
čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, najprije
tiho, pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda
glas, njezin, zvonak i isti: - Tko je? – ja sam, odgovori joj.
Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima
uništi njegovu nadu: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje
nema mjesta za dvoje.

I čovjek ode. Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne
vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju,
odvoji se od svog dotadašnjeg života, hladno i oštro, kao nožem.
Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo
biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je
ona drugo ime boli? I prođu godine, možda i cijelo desetljeće.
Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još
jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako
se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još
jednom prije nego sve pođe odakle je došlo. I pokuca na vrata
male, neugledne kuće, pokuca snažno iako već staračkom rukom,
ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim
nogama, gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa: - Tko je? A
onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan… Muškarac
sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca
zbije u samo dvije riječi: - Ti si.
I vrata se otvoriše širom.

KRISTALNA PALACA

..sagradio sam sebi palaču od kristala..toliko veliku da ni ja još nisam vidio sve njene kutke...Gdje god krenuo sjaj i blještavilo. Svjetlucava pozornica građena rukama božanskim. Suze su darivale kristale, riječi su ih spajale a misli uzdizale da bude visoka, veća od svih znanih. Tisuće zrakastih traka ,svaka noseći svoju poruku , prošaraju kraljevsku dvoranu i na svečanom sagu iscrtavaju simbole primanja i davanja .Tek zrak natopljen jasnim, ugodnim a opet svježim mirisima i aromama siguran je znak da sve je spremno...Vilinski zvukovi harfe i drhtaji njenih struna mreškali su tišinu koja je bila nepotrebna i ne pripadajuća.
Na dnu velikog svoda stajala je ogromna šahovska ploča, velika kao pozornica. Zjapila je prazna. Njezina izdignutost od samog tla dojmila je važnošću. Nepostavljene figure odavale su drugačiju igru. Bilo je jasno je da to nije jedna od tisuću odigranih partija, sa već znanim otvaranjem i predvidljivom završnicom..
Nezamijećeno, bez trublji i fanfara našli su se jedno spram drugog. Naizgled stranci i udaljeni, tek pokoji pogled i prikriveni naklon odavali su očito poštovanje koje su nosili u sebi.
Stupili pomalo paradnim i lagano usiljenim korakom ka crno bijeloj ploči. Ona je prihvatila njegovu podignutu ruku i stavila svoju u nj. Uprtih pogleda još uvijek udaljeni, kad njegova ruka obgrlila je oko struka nježno i bojažljivo a ona mu uzvratila polažući svoju, meko i blago , na njegovo rame... Taktovi profinjenog valcera nosili su njihova tijela pri tome ispisujući nevidljive šare, krugove i fraktale na ploči života..Pripijena tijela odavala su radost u tom labuđem pjevu i baletnom plesnom zanosu...Nagomilana ljubav u njima iznjedrivala je osmjehe i vidljivu radost, suze sretnice u kutku predanih pogleda, iskrena nepatvorena ljubav više se nije dala skriti... Šahovska ploča gdje kralj i kraljica stoje jedno pored drugog, bez prijetnje matom bez tutnjave topova i topota konjice, bez dalekometnih lovaca i zapravo beskorisnih pješaka...Slavili su pobjedu. Pobjedu nad životom..Veličanstvenu pobjedu ljubavi...
I kad vrijeme trebalo je stati, sve postati vječna okomanina oni su znali što treba učiniti...Uveli su u igru sve ‘žrtve’ odigranih partija. Pustili ih da i oni zaigraju ovu igru da dijele radost njihove pobijede ,da prestanu biti tek bolne, bitne ali teške žrtve....Sva prošlost, sve osvojene i izgubljene figure postale su radost kojoj ne smije biti kraja....
Autor: Damir Tušek

ISTINITA PRIČA O DVA TENORA/PLACIDO DOMINGO i JOSÉ CARRERAS

_{OVO JE PRIČA ZA KOJU JE MOŽDA ČULO NEKOLIKO LJUDI…}

_{RADI SE O DVOJICI OD TRI TENORA – LUCIANO PAVAROTTI, PLACIDO DOMINGO I JOSÉ CARRERAS KOJI SU USKOMEŠALI SVIJET SVOJIM ZAJEDNIČKIM PJEVANJEM.}

_{ČAK I ONI KOJI NIKADA NISU POSJETILI ŠPANJOLSKU, ZNAJU ZA SUKOB IZMEĐU KATALONACA I MADRIŽANA, ODKTAD SE KATALONCI BORE ZA AUTONOMIJU OD DOMINANTNE ŠPANJOLSKE S CENTROM U MADRIDU.}

_{TAKO SE DOGODILO DA JE PLACIDO DOMINGO MADRIŽANIN A JOSÉ CARRERAS KATALONAC.}

_{ZBOG POLITIČKIH RAZLOGA, 1984,  CARRERAS I DOMINGO SU POSTALI NEPRIJATELJI.}

_{BUDUĆI SU BILI VRLO POPULARNI I VIĐENI PO CIJELOM SVIJETU, OBA SU U SVOJIM UGOVORIMA IZJAVILI DA ĆE NASTUPITI SAMO UKOLIKO ONAJ DRUGI NIJE POZVAN.}

_{-----------------}

_{1987, CARRERAS SE SREO S NEUMOLJIVIJIM NEPRIJATELJEM NEGO OD SVOG RIVALA PLACIDA DOMINGA.}

_{IZNENADILA GA JE STRAŠNA DIJAGNOZA: LEUKEMIJA!!}

_{NJEGOVA BORBA PROTIV KANCERA BILA JE BOLNA. IMAO JE BROJNE TRETMANE PORED TRANSPLATIRANE KOŠTANE SRŽI I TRANSFUZIJA KRVI KOJI SU GA PRIMORALI DA JEDNOM MJESEČNO PUTUJE U SJEDINJENE DRŽAVE.}

_{NESPOSOBAN RADITI POD TIM UVJETIMA, IAKO JE IMAO ZNAČAJNO BOGATSTVO, VISOKI TROŠKOVI OVIH PUTOVANJA I MEDICINSKIH TRETMANA  ISCRPILI SU NJEGOVE FINANCIJE.}

_{PRI KRAJU SVOJIH FINANCIJSKIH MOGUĆNOSTI, OTKRIO JE U MADRIDU FUNDACIJU ČIJA JE JEDINA SVRHA BILA PODRŽAVANJE TRETMANA BOLESNIKA OD LEUKEMIJE.}

_{---------------}

_{ZAHVALJUJUĆI PODRŠCI  “HERMOSA” FUNDACIJE, CARRERAS JE POBIJEDIO BOLEST I VRATIO SE PJEVANJU.}

_{JOŠ JEDNOM JE POSTIGAO UZVIŠEN I ZASLUŽEN POLOŽAJ I POKUŠAO SE PRILKUČITI FUNDACIJI.}

_{ČITAJUĆI NJIHOVE PROPISE OTKRIO JE DA JE OSNIVAČ, NAJVEĆI ULAGAČ I PREDSJEDNIK FUNDACIJE BIO PLACIDO DOMINGO.}

_{KASNIJE JE OTKRIO DA JE  PLACIDO U POČETKU OSNOVAO OVU ORGANIZACIJU SA SVRHOM DA MU POMOGNE KOD TRETMANA, ALI JE IZABRAO OSTATI ANONIMAN DA GA NE BI PONIZIO ZBOG PRIHVAĆANJA POMOĆI OD “NEPRIJATELJA”.}

_{ALI NAJDIRLJIVIJI DIO OVE PRIČE JE NJIHOV SUSRET…}

_{-----------------}

                 

_{IZNENADIVŠI PLACIDA PRILIKOM JEDNOG OD NJEGOVIH NASTUPA U MADRIDU, CARRERAS JE PREKINUO TAJ DOGAĐAJ I PONIZNO KLEKNUVŠI NA KOLJENA ZAMOLIO OPROŠTAJ I JAVNO MU ZAHVALIO.}

_{PLACIDO MU JE POMOGAO I SA SRDAČNIM ZAGRLJAJEM ZAPEČATIO POČETAK VELIKOG PRIJATELJSTVA.}

_{U JEDNOM INTERVJUU S PLACIDOM DOMINGOM,  REPORTER GA JE UPITAO ZAŠTO JE TADA BIO OSNOVAO “FUNDACIJU HERMOSA” , PORED TOGA ŠTO JE POMOGAO “NEPRIJATELJU”,POMOGAO JE I JEDINOM UMJETNIKU KOJI MU JE BIO KONKURENCIJA.}

_{NJEGOV JE ODGOVOR BIO KRATAK I JASAN:}

_{“NE MOŽEMO SI DOPUSTITI DA IZGUBIMO TAKAV GLAS …”}

_{------------------}

_{OVO JE ISTINITA PRIČA O LJUDSKOJ LJUBAZNOSTI I TREBA POSLUŽITI KAO PRIMJER I INSPIRACIJA …}

_{SLIJEDEĆI PUT KAD VIDIŠ ZVIJEZDU KOJA PADA…}

_{ZNAJ U SVOM SRCU}

_{DA JE TO DUŠA NEKOGA TKO JE POSTIGAO CILJ}

_{DAVANJA DRUGIMA SVOJE LJUBAVI…}

_{----------------------}

_{MOLIMO VAS DA POŠALJETE DRUGIMA OVU PORUKU.}

_{www.thefamily.org}

Sir Aleksander Fleming i Lord Randolph Churchill

Njegovo ime je bilo Fleming, i bio je siromašan škotski seljak.
Jednog dana, dok je radio da bi stvorio egzistenciju za svoju obitelj,
začuo je vapaj za pomoć koji dolaze iz
obližnjih močvara...

Bacio je alat i otrčao do močvare.
Tamo je, do struka u crnom mulju, bio prestravljeni dječak, vrišteći i
boreći da se oslobodi. Farmer Fleming je
spasio dječaka od onoga što bi se moglo opisati kao spora i
zastrašujuća smrt.

Sljedećeg dana, otmjena kočija se pojavila u dvorištu skromne
Flemingove kuće. Elegantno obučeni plemić sišao je
iz kočije, te se predstavio kao otac dječaka kojega je farmer Fleming
jučer spasio.

Želim Vas nagraditi, rekao je plemić. Spasili ste život mog sina.

Ne, ja to ne mogu prihvatiti, odgovorio je škotski seljak ponosito,
odbijajući ponudu.

U tom trenutku, farmerov sin se pojavio na ulaznim vratima kuće.

Da li je to Tvoj sin? upita plemić
Da - ponosno je odgovorio farmer
Imam prijedlog za Vas - reče plemić.
Dopustite mi da mu pružim obrazovanje koje će imati i moj sin. Ako je
na svog oca, on će, bez sumnje, izrasti u
čovjeka na kojeg ćemo obojica biti ponosni. I to je i učinio...

Sin seljaka Fleminga je pohađao najbolje škole i u roku diplomirao St.
Marys Medicinsku Akademiju u Londonu, te je
postao poznat širom svijeta kao  *Sir Aleksander Fleming, pronalazač
penicilina.*

Godinama kasnije, sin onog istog plemića čijeg je sina spasio farmer
Fleming zaradio je tešku upalu pluća, koja je
u ta vremena bila isto što i smrtna kazna.


Ono što mu je u tom trenutku spasilo život bio je Penicilin.

Pitate se kako se zvao taj plemić?
*Lord Randolph Churchill...*
A kako li se zvao njegov sin?
*Sir Winston Churchill.*
Netko je nekada rekao:
ČINI DOBRO - VRATIT ĆE TI SE !  ( Da, i: ČINI ZLO, NADAJ MU SE... )

Radi kao da Ti ne treba novac...
Voli kao da nikad nisi bio povrijeđen...
Pleši kao da Te nitko ne gleda...
Pjevaj kao da te nitko ne sluša...
Živi kao da je Raj na Zemlji...
Međunarodni je Tjedan Prijateljstva.
Pošalji ovu poruku svima koje smatraš prijateljima.
Pošalji ovo dalje i uljepšaj nekome dan.
*OVO JE IRSKA PRIJATELJSKA ŽELJA:
*Pravom prijatelju je pošalješ nazad, a šalješ je i drugim
prijateljima!

Good Luck !

Nadam se da će Ti donijeti sreću...
Neka uvijek bude posla za Tebe...
Neka u Tvom novčaniku bude bar novčić ili dva...
Neka sunce uvijek obasjava Tvoj prozor...
Neka duga uvijek bude pratilac svake Tvoje kiše...
Neka Ti se prijateljska ruka uvijek nađe, neka Ti Bog ispuni srce
srećom da bi Te ohrabrio za novi dan i neka Te
Gospod uvede u Raj - pola sata prije nego što Đavoli saznaju da si mrtav...

I vrata se otvoriše širom.

Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje, prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kućice ugleda – ženu svog života! Kako? – pitate se. Kako je znao da je to žena njegovog života? Jednostavno – takvo se znanje ne može mimoići. No, idemo dalje: I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora. On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim sve jače i bučnije, sve dok napokon ne začuje ženski glas: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – Otvori mi! Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za nas dvoje.

Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima, a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom. I prođe neko vrijeme, možda nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati na prag svoje voljene Pokuca, tiho, pa sve snažnije, pričeka neko vrijeme, a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac. Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s dubokom tugom progovori: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.

Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim brojnim putovanjima, ljubavi. I uputi se u neke druge krajeve, druge gradova, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovo na prag žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lik na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, najprije tiho, pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda glas, njezin, zvonak i isti: - Tko je? – ja sam, odgovori joj. Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima uništi njegovu nadu: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.

I čovjek ode. Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju, odvoji se od svog dotadašnjeg života, hladno i oštro, kao nožem. Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli? I prođu godine, možda i cijelo desetljeće. Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe odakle je došlo. I pokuca na vrata male, neugledne kuće, pokuca snažno iako već staračkom rukom, ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama, gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa: - Tko je? A onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan… Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi: - Ti si.
I vrata se otvoriše širom.