u zoru

Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima
tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako
jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje, prošeta
njegovim ulicama i na prozoru neugledne kućice ugleda – ženu
svog života! Kako? – pitate se. Kako je znao da je to žena
njegovog života? Jednostavno – takvo se znanje ne može mimoići.
No, idemo dalje: I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora.
On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim sve jače i
bučnije, sve dok napokon ne začuje ženski glas: - Tko je? – Ja
sam, odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – Otvori
mi! Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: - Žao mi je, ne
mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za nas dvoje.

Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme
pred vratima, a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek
obilježen ovim iznenadnim susretom. I prođe neko vrijeme, možda
nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on
se opet vrati na prag svoje voljene Pokuca, tiho, pa sve
snažnije, pričeka neko vrijeme, a onda začuje korake po
stepenicama i ženski glas koji upita: - Tko je? – Ja sam,
odgovori muškarac. Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s
dubokom tugom progovori: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje
nema mjesta za dvoje.

Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k
zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog
života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je
proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim
brojnim putovanjima, ljubavi. I uputi se u neke druge krajeve,
druge gradova, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi
stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovo na prag
žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je
ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lik na prozoru
čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, najprije
tiho, pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda
glas, njezin, zvonak i isti: - Tko je? – ja sam, odgovori joj.
Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima
uništi njegovu nadu: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje
nema mjesta za dvoje.

I čovjek ode. Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne
vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju,
odvoji se od svog dotadašnjeg života, hladno i oštro, kao nožem.
Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo
biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je
ona drugo ime boli? I prođu godine, možda i cijelo desetljeće.
Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još
jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako
se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još
jednom prije nego sve pođe odakle je došlo. I pokuca na vrata
male, neugledne kuće, pokuca snažno iako već staračkom rukom,
ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim
nogama, gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa: - Tko je? A
onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan… Muškarac
sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca
zbije u samo dvije riječi: - Ti si.
I vrata se otvoriše širom.